Uloga ultrasonografije u dijagnostici i prognozi perinatalnog oštećenja mozga

Perinatalno oštećenje mozga najčešći je uzrok neuroloških poremećaja u djece, pri čemu poremećaj cerebralne funkcije nastaje kao rezultat međusobnog djelovanja postojećeg oštećenja mozga i kompenzacijskih razvojnih procesa mozga (maturacija i plastičnost). Ultrasonografija je posljednjih 20 godina postala metoda izbora u dijagnostici i praćenju ishoda strukturnih promjena nakon perinatalnog oštećenja mozga, s pouzdanim prikazom vrste, lokalizacije i opsega oštećenja. Navodimo rezultate ispitivanja dviju prospektivnih studija provedenih s ciljevima utvrđivanja: incidencije, klasifikacije i praćenja strukturne reorganizacije perinatalnog oštećenja mozga u skupini visokorizične nedonošene i donošene novorođenčadi; prognostičke vrijednosti (senzitivnosti, specifičnosti, pozitivne i negativne prediktivne vrijednosti) ultrasonografije u ranoj dijagnostici djece s neurorazvojnim odstupanjima, kao i uspoređivanja neurorazvojnog ishoda djece s jednostranim perinatalnim oštećenjem mozga u odnosu na istovjetno obostrano oštećenje te nedonošene u na odnosu donošenu novorođenčad. Prva je studija obuhvatila selekcioniranu skupinu od 137-ero neurorizične novorođenčadi koju je činilo 81 nedonošče i 86-ero donošene novorođenčadi od kojih je 80% imalo više od 3, a 50% više od 5 neurorizičnih čimbenika (asfiksiju, hipoksično-ishemičnu encefalopatiju, perinatalnu infekciju, RDS, EPH gestozu itd.). Ultrasonografijom mozga u novorođenačkoj je dobi u 70% sve djece dijagnosticirano perinatalno oštećenje mozga, izolirano peri-intraventrikularno krvarenje (PV-IVH) bilo je zastupljeno u 56% nedonoščadi, dok je 21% imalo udruženo hipoksično-ishemično i hemoragično oštećenje mozga, a u 3% bila je prisutna izolirana periventrikularna leukomalacija. Izolirano IVH imalo je 35% donošene novorođenčadi, 6% je imalo IVH udružen s hipoksično-ishemičnim oštećenjem mozga, dok je 7% imalo izolirano hipoksično-ishemično oštećenje mozga tipa supkortikalne leukomalacije i kortikalne atrofije. Ishodne strukturne promjene perinatalnog oštećenja mozga imalo je 60% ispitivane djece, 44% atrofične promjene periventrikularnog parenhima s neprogresivnom dilatacijom komora, ventrikulomegalijom. Cistične promjene parenhima, ili teške difuzne atrofične promjene imalo je 15% ispitivane djece. U odnosu na neuromotorička odstupanja ispitivane djece, ishodni je ultrasonografski nalaz mozga pokazao visoku senzitivnost, specifičnost, pozitivnu i negativnu prediktivnu vrijednost (70-94%), a u odnosu na druga neurorazvojna odstupanja (intelektualnog razvoja, epilepsije, poremećaja vida) zadovoljavajuće visoku senzitivnost i negativnu prediktivnu vrijednost (89-100%), ali nižu specifičnost i pozitivnu prediktivnu vrijednost (20-54%). Utvrđena je značajno veća zastupljenost teških neurorazvojnih odstupanja u nedonoščadi (u 17,2%) u odnosu na 3,6% donošene novorođenčadi. Drugom studijom bilo je obuhvaćeno 76-ero visokorizične novorođenčadi (36-ero nedonoščadi, 40-ero donošene novorođenčadi) s jednostranim perinatalnim oštećenjem mozga dijagnosticiranim ultrasonografijom u novorođenačkoj dobi. U 58% djece bilo je zastupljeno jednostrano intrakranijsko krvarenje, dok je udruženo krvarenje i hipoksično-ishemično oštećenje imalo još 19,8% ispitanika. Izolirano jednostrano hipoksično-ishemično oštećenje imalo je 12% ispitivane djece, dok su jednostrani konatalni hidrocefalus i porencefalija bili prisutni u 10,5% ispitanika. Skupinu za provjeru činilo je 70-ero djece odgovarajuće gestacijske dobi s istovrsnim obostranim oštećenjima. Utvrđena je statistički značajna razlika u odnosu na veću zastupljenost neuromotoričkog odstupanja, poremećaja govora, epilepsije te poremećaja intelektualnog razvoja u djece s obostranim u odnosu na jednostrano perinatalno oštećenje mozga, dok je blaže neurorazvojno odstupanje u smislu ADDH sindroma bilo češće zastupljeno u djece s jednostranim oštećenjem.