Ključne riječi: BOLNICA, OPĆA - povijest
UVOD
Sto godina za europske prilike nije duga tradicija, ali kako smo živjeli u vrlo dinamičnom i zanimljivom vremenu u kojem su se stvari mijenjale brže neko ikada prije, možemo reći da je zadnjih 100 godina zaista bilo vrijeme promjene. Prohujale su generacije, odratovala su se dva svjetska rata, Domovinski rat 1991-1995. godine, mijenjale su se države, mijenjale su se granice i vladari, a u jednom malom gradu, gotovo u samom središtu rasla je i razvijala se Opća bolnica. Tradicija bolničkog liječenja u Slavonskom Brodu znatno je duža nego što je to vijek današnje Opće bolnice. Već polovinom 18. stoljeća kada je sagrađena velika tvrđava na sjevernoj obali Save, unutar tvrđave bila je Vojna bolnica koja je osim 25 kreveta imala i svoju ljekarnu i mrtvačnicu. Bolnica je služila prije svega za liječenje vojnika, ali su se cijelo vrijeme Vojne krajine u njoj liječili i civili, za koje je Gradski magistrat plaćao troškove vojnoj komandi.
U tridesetim godinama prošlog stoljeća gradski su fizici obično liječili svoje bolesnike u unajmljenim sobama uz gostionice ili svratišta, što se poslije pokazalo nepriličnim zbog opasnosti od inficiranja zaraznim bolestima drugih gostiju pa se nakon određenog iskustva od toga odustalo.
IZGRADNJA BOLNICE I PRVA DESETLJEĆA NJEZINA RADA
Ukidanjem Vojne krajine 1873. godine morao se hitno rješavati problem gradske Bolnice, jer nije više bilo mogućnosti za liječenje u Vojnoj bolnici. Dok se pripremala gradnja Bolnice, odlučeno je da se privremeno adaptira za bolnicu privatna kuća na Trgu Svetog Trojstva (danas se na tome mjestu nalazi Vatrogasni dom). U toj Wachseleovoj bolnici dr. Kostial je liječio bolesnike od 1873. do 1882. godine. Bolnica je imala svega nekoliko kreveta, a tijekom godine u njoj se liječilo tridesetak bolesnika. Novi gradski fizik dr. Fran Gundrum Oriovčanin premješta bolnicu u stan ravnatelja kondumaca u Carinskoj ulici (današnja Vrazova ulica). Gradsko je poglavarstvo 1896. donijelo dvije vrlo važne odluke. Prva je bila ponovni premještaj Bolnice u Pivarsku ulicu (danas produžena Ulica dr. Andrije [tampara), a druga je bila konačna odluka o početku gradnje nove Bolnice. Izabran je odbor za gradnju Bolnice u sastavu dr. Dobroslav Brlić, Jakov Kohn, Johan Baumaister i Vatroslav Brlić. Odabrana je lokacija za gradnju, tada na istočnom rubu grada u tzv. Srpskoj ulici (današnja Ulica dr. A. [tampara). Radovi na gradnji Bolnice i gradnja oko l km dugačkog kanala od Bolnice do Save počeli su iste godine. Tijekom 1897. godine radovi su dobro napredovali, pogotovo kada je podignut zajam iz Zagreba (100 tisuća forinti uz 4% kamata na 27 godina), uz pomoć kojeg je Bolnica u proljeće 1898. godine i završena. Nova gradska bolnica otvorena je 1. travnja 1898. godine i od tada do danas ona je, uz stalan razvoj, smještena svojom glavninom na tom mjestu u gradu.
Bolnica je dobila ime Opća javna gradska bolnica Franje Josipa I., a otvorena je u jubilarnoj, pedesetoj godini vladanja cara Franje Josipa I. Na spomen-ploči postavljenoj pri otvaranju Bolnice piše:
Ploča je za vrijeme Drugog svjetskog rata razbijena od bombardirnja u 25 komadića i danas se nalazi u muzeju Brodskog Posavlja u Slavonskom Brodu. Sama je zgrada za ono vrijeme bila vrlo moderna, a u početku je imala 40 kreveta. Gradska je bolnica počela raditi 1. travnja 1898. godine. Dana 17. siječnja iste godine napravljen je ugovor med slavnom upravom javne bolnice kraljevskog grada Broda i provinsijalnim nadstojničtvom sestara sv. Križa u akovu. Iz ugovora je vidljivo da se angažira 5 sestara za rad u Bolnici, za koje uprava Bolnice mora organizirati smještaj i hranu te ogrjev i rasvjetu, pranje rublja, a uz plaću i uzdržavanje u zdravlju i bolesti te troškove pogreba. Na osnovi ovog ugovora, brodska je Bolnica više od 50 godina, sve dok nakon Drugog svjetskog rata, nije školovan srednji medicinski kadar, imala na raspolaganju dovoljan broj ovog osoblja. Ubrzo se pokazalo da je kapacitet Bolnice premalen, pa je adaptacijama i izgradnjom dodatnih paviljona trebalo povećati broj kreveta. Jedan dio bolesnika, uglavnom sa zaraznim bolestima, liječen je u tzv. Barakenspitalu na Osječkoj cesti (današnja Osječka ulica). To je bio montažni paviljon sagrađen 1898. godine za ratne potrebe, jer je iz Broda krenula glavnina austro-ugarske vojske pod generalom Filipovićem u osvajanje Bosne. Takva pozadinska Bolnica bila je potrebna za smještaj ranjenih i oboljelih vojnika. Nakon pripajanja Bosne, taj je paviljon služio za liječenje civilnog stanovništva. Kada je 1910. godine srušen, u krugu Bolnice sagrađen je novi zarazni paviljon s novih 12 kreveta (današnja zgrada bolničke knjižnice). Nakon desetak godina rada, povećao se kapacitet Bolnice na 100 kreveta i takav je ostao do kraja Drugoga svjetskog rata. Dužnost upravitelja Bolnice i bolničkog liječnika obavljao je u početku dr. Dobroslav Brlić. U upravljanju Bolnicom pomagao mu je gradski činovnik, koji je obavljao upraviteljske dužnosti za sve poslove koji nisu pripadali liječničkoj struci. Od 1. veljače 1901. godine na dužnost primarnog liječnika u Bolnici nastupio je dr. Emanuel Kohn, rođen 1870. godine u Češkoj, a medicinu je završio 1894. godine u Pragu. Nakon dolaska u Brod radio je pod svojim prezimenom sve do Prvog svjetskog rata, kada je promijenio prezime u Kovačić. Svakodnevni posao dr. Kohna sastojao se od prijepodnevne vizite i pregleda upućenih u Bolnicu, ali i poslijepodnevne vizite uz stalnu pripravnost da se u svako doba dana i noći hitno javi u Bolnicu. U prvim desetljećima ovog stoljeća u Brodu živi oko 10 tisuća stanovnika, a Kotar Brod je imao oko 17 općina i 45 do 50 tisuća stanovnika. Najčešća je bolest malarija, ali se javljaju i povremene epidemije trbušnog tifusa, kolere, šarlaha, difterije i velikih boginja. Velike boginje javljale su se u Brodu nekoliko puta, jer nije provođeno cijepljenje, već se protiv ove bolesti cijepilo djelomično ili kampanjski. Velik je pobol i pomor od tuberkuloze pluća, a ima dosta i spolnih bolesti i trahoma. Za vrijeme Prvoga svjetskog rata javlja se nekoliko puta kolera uz povremene teške epidemije trbušnog tifusa. Bolnica je u vrijeme rata, osim za građane morala raditi i za mnogobrojne ranjene bolesnike i vojnike koji su dopremljeni u Brod. U posljednjim godinama rata broj liječenih i umrlih vojnika bio je znatno veći negoli civila. Tako je u trećem tromjesečju 1917. godine u vrijeme epidemije tifusa, u bolnici umrla 281 osoba, a od toga 208 vojnika.
IZMEĐU DVA SVJETSKA RATA
Kada je 1918. godine formirana Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, Bolnica je dobila novo ime: Gradska opća javna bolnica. Brod se između dva rata razvijao prilično brzo nakon kraće poslijeratne stagnacije pa je do 1931. godine narastao na grad s 13.776 stanovnika, a uoči Drugoga svjetskog rata imao je 15.000 stanovnika. Sastav stanovništva je takav da prevladavaju radnici, trgovci, obrtnici, šegrti i sluge. U gradu i dalje nema vodovoda ni kanalizacije, a ulice su prekrivene lomljenim kamenom i nabijenim asfaltom. Gradska rasvjeta i svjetlo u kućama uglavnom su na plin. Tek 1927. godine grad dobiva električnu energiju od električne centrale koju je sagradila Tvornica vagona. Do 1935. godine broj potrošača električne energije u gradu ne prelazi 2000, što vrijedi i za cijeli Kotar koji ima više od 50.000 ljudi. Uoči rata provodi se intenzivna elektrifikacija, a u središtu grada uvodi se kanalizacija te se asfaltira i Jelačićev trg. Nakon Prvoga svjetskog rata, dr. Emanuel Kovačić postao je gradski fizik i ravnatelj Bolnice, ali je uz dužnost ravnatelja vodio i Interni odjel. Kirurgija se odvojila kao poseban odjel kada je u Brod došao dr. Josip Benčević. Dr. Josip Benčević, čije ime danas Bolnica nosi, došao je u Brod 1920. godine kao specijalist za kirurgiju, pa je tako prvi specijalist koji je došao raditi u Brod. Dr. Benčević rođen je 1890. godine u Brodu. Osnovnu školu završio je u Brodu, a gimnaziju u Požegi. Medicinski fakultet završio je u Pragu 1913. godine. Iz Praga se nakon diplomiranja vratio u Zagreb gdje je u Bolnici milosrdnih sestara specijalizirao kirurgiju. U Prvom svjetskom ratu stekao je bogato kirurško iskustvo iz traumatologije i kasnije se cijeli život značajno i rado bavio tim dijelom kirurgije. Kad je 1920. godine došao u Brod, osniva kirurgiju u Brodu, a 1923. godine adaptira operacijsku dvoranu. Od početka se ističe kao vrstan operator, ali i pedagog koji odgaja liječnike i srednji medicinski kadar. Prvi je liječnik koji je u vrijeme svog boravka objavio stručne članke u literaturi (dva članka u Liječničkom vjesniku). Godine 1930. dr. Josip Benčević postao je ravnatelj Bolnice, ali već 1931. godine odlazi u Osijek za šefa Kirurgije. Do Drugoga svjetskog rata radi u Osijeku, a u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske radi u Zagrebu na Svetom Duhu, gdje stječe zvanje izvanrednog profesora Sveučilišta u Zagrebu. Nakon rata vraća se u Osijek i tada ulazi u najplodnije razdoblje svoga rada. Uz objavljivanje mnogobrojnih članaka i knjiga iz raznih područja kirurgije i rehabitilacije, unapređuje i anesteziju, a osnivač je i transfuziologije, što mu je omogućilo da izvede mnoge, za ono vrijeme, upravo herojske operacije, kao što su pneumonektomija (resekcija jedne strane pluća) 1953. godine, gastrektomija (uklanjanje cijelog želuca) 1955. godine, trunkalna vagotomija (presijecanje glavnog trakta nervusa vagusa u trbuhu) 1954. godine itd. Prof. dr. Josip Benčević stalno je unapređivao svoje znanje i praksu, trajno je održavao kontakte s razvijenim kirurgijama zapadnih zemalja, a imao je i mnogo smisla za odgoj mladih kirurga pa ga pamte kao odlična predavača i pripovjedača. Iz njegovih knjiga i članaka dobro se vidi koliko je mnogo znanja i didaktičkog smisla imao taj velikan kirurgije.
Srednji medicinski kadar u Bolnici i dalje su časne sestre. Odmah poslije rata bilo ih je 8, a od 1923. godine broj je povećan na 9. Porođaji su se tada obavljali kod kuće, dok je u Bolnici radila samo jedna primalja, u gradu je 1921. bilo 5 primalja, kasnije 8, a od 1930. godine u cijelom Kotaru povećan je njihov broj na 21. Nakon odlaska dr. Josipa Benčevića 1931. godine, šef Kirurgije i ravnatelj Bolnice postao je dr. Dragan Damić. On je 1940. godine otišao u Beograd kao narodni poslanik, a na njegovo mjesto došao je novi kirurg dr. Josip Paleček.
Promjena koja je značila novu kvalitetu za Bolnicu bila je dolazak prvog specijalista za unutarnje bolesti. Bio je to dr. Aleksandar Krauth, koji je počeo raditi u brodskoj Bolnici 1. svibnja 1939. godine. Dr. Krauth je rođen 1902. godine u Vrpolju, srednju je školu završio u Zemunu, a medicinski fakultet u Beču 1928. godine. Liječnički je staž odradio u Zemunu, a specijalizaciju iz interne medicine završio je 1937. godine u Bolnici sestara milosrdnica u Zagrebu, gdje je radio desetak godina. Dolaskom dr. Krautha u Brod počinje i Interni odjel raditi na specijalističkoj razini, jer su do tada Odjel vodili liječnici bez specijalizacije. Tada se na Internom odjelu formiraju posebni odsjeci za zarazne bolesti i tuberkulozu, a u brodskoj Bolnici mogao se obavljati liječnički staž na Kirurškom i Internom odjelu.
Između dva rata najveći zdravstveni problem postala je tuberkuloza, koja je bila praćena visokim mortalitetom, a na brodskom području je u to vrijeme prisutan i endemski trahom.
VRIJEME DRUGOGA SVJETSKOG RATA
Bolnica je u vrijeme rata radila kao opća bolnica koja je liječila uglavnom civilno stanovništvo, ali je često bila prisiljena obavljati i ratnu službu. Jezgru Bolnice i dalje, kao i prije rata, čine i dva odjela, i to Kirurgija s rodilištem te Interni odjel sa Zaraznim odsjekom i Odsjekom za tuberkulozu. Ravnatelj bolnice tijekom cijelog rata bio je dr. Aleksandar Krauth, koji je ujedno bio i šef Internog odjela te stručni nadglednik posla u novoosnovanoj Protuepidemijskoj bolnici. Pripreme za gradnju Protuepidemijske bolnice počele su krajem 1941. godine, kada je počela epidemija pjegavog tifusa u Bosni. Vojnici i izbjeglice, kao i ostali putnici, prenosili su bolest u krajeve sjeverno od rijeke Save, pa je Ministarstvo zdravstva odlučilo u Brodu osnovati Protuepidemijsku bolnicu, a u Bosanskom Brodu Raskužnu stanicu. U tu svrhu grad je dao adaptirati za potrebe Bolnice prostore Radničkog doma iz 1912. godine, koji je u blizini Bolnice. Dr. Milenko Kajganović imenovan je ravnateljem te Bolnice, a ujedno je kao gradski fizik dobio zadaću da rukovodi adaptacijom zgrade za potrebe Bolnice. Radovi su trajali oko 3 mjeseca i Bolnica je prve bolesnike primila u proljeće 1942. godine. Planirani kapacitet od 100 kreveta nije ostvaren, ali je Bolnica radila s 80 do 85 kreveta. Kako pjegavi tifus prenosi tjelesna uš, svi su bolesnici pri dolasku ulazili u svlačionicu, roba se odvajala i bacala u parni kotao, nakon toga slijedilo je šišanje, pranje i dezinfekcija bolesnika, a potom odlazak u krevet. Bolesnički kreveti bili su smješteni u jednu veću i jednu manju dvoranu, a na katu je bila mala soba s 5 kreveta za bolesnike te kemijski laboratorij i soba upravitelja Bolnice. Kako bi se popravila funkcionalnost Bolnice, 1942. godine grad je dodijelio Bolnici i kuću Josipa Koopa u Zvonimirovoj ulici, pa je tako Bolnica dobila prostor za stanovanje osoblja, prostor za kuhinju, praonicu rublja, šupe za ugljen i drva te trajan izvor vode iz kućnog bunara. Raskužna stanica u Bosanskom Brodu građena je pod stručnim nadzorom šefa Domobranske bolnice, domobranskog potpukovnika dr. Henrika Duffeka, ali pod financijskom kontrolom dr. Kajganovića. Stanica je imala tri barake i parni kotao kako bi se mogli dezinficirati vagoni na željezničkoj postaji u Bosanskom Brodu. Kapacitet te stanice bio je 1500 ljudi na dan. Svi putnici morali su proći kroz Raskužnu stanicu, a bolesnici su odvajani i otpremani u Protuepidemijsku bolnicu u Slavonski Brod. Glavna se gradska bolnica 1941. godine počela proširivati. Najprije je Bolnica dobila na upotrebu 202 četvorna hvata zemljišta, koje je bilo vlasništvo Srpske pravoslavne općine. Zajedno s tim zemljištem, Bolnici je pripala i kuća pravoslavnih svećenika (današnja zgrada uprave Bolnice), ali Bolnica se u ratu nije mogla koristiti tom zgradom jer su je zaposjeli Nijemci. Uoči rata, Zarazni paviljon sagrađen 1910. godine preuređen je u bolničku kuhinju, a u ljeto 1941. godine dovršena je i dogradnja dvorišnog krila glavne zgrade. Kapaciteti Bolnice povećali su se, pogotovo nakon što su Nijemci u dvorištu podigli zgradu za zbrinjavanje svojih ranjenika. Tako je prvi put u vrijeme rata kapacitet Bolnice prešao 100 kreveta, a 1944. godine Bolnica je raspolagala sa 164 kreveta. Učestali zračni napadi na grad krajem rata izazvali su na žalost i oštećenje Bolnice. Tako je 30. srpnja 1944. godine Bolnica izravno pogođena avionskom bombom, što je izazvalo oštećenja dvorišnih paviljona, bolničke ljekarne, ali i glavne zgrade. Tada je srušena ploča s natpisom koja je otkrivena prilikom otvorenja 1898. godine.
Stalni kadar u Bolnici bili su dr. Aleksandar Krauth kao ravnatelj i voditelj Internog odjela te dr. Josip Paleček, koji je bio šef Kirurgije. Oni su bili jedini specijalisti. Ostali se kadar često mijenjao zbog odlaska u vojsku ili u partizane. Godine 1941. na Kirurgiji su radili dr. [umanovac, dr. Lugovski (kasnije premješten u Derventu), dr. Kalman. Godine 1942. na istom su odjelu radili: dr. Čoh, dr. Varičak, dr. Walter, dr. [umanovac i dr. Galina Podzej. Godine 1943. bili su dr. Galina Podzej, dr. Varičak, dr. Milutinović i dr. Cvijeta Ferluga. Godine 1944. dr. Podzej, dr. Milutinović i dr. Podvinec koji je bio specijalist za ORL bolesti. Godine 1945. uz dr. Palečeka radili su samo dr. Podvinec i dr. Ferluga (dr. Ferluga je osim toga stalno pomagala u radu Protuepidemijskoj bolnici). Pri kraju rata na Internom odjelu dr. Krauthu su pomagale u radu dr. Olga Pichler i dr. Ferluga.
Za cijelo vrijeme trajanja rata bilo je 25 do 50 bolesnika na jednog liječnika. Posao se posebice povećao pri kraju rata, kada je na žalost, bilo i najmanje osoblja. Tako je dnevno bilo obično oko 150 bolesnika o kojima su se brinula 3 do 4 liječnika. Kirurgija je u vrijeme rata napravila oko 13.500 ambulantnih pregleda i malih intervencija, a operirala je oko 3200 bolesnika. Veliki dio operacija bile su ratne kirurške operacije kao: amputacije, podvezivanje krvnih žila, zatvaranje pneumotoraksa, ali je bilo i drugih operacija kao npr.: operacija slijepog crijeva, kile, žuči, a poslije, nakon dolaska dr. Podvinca, i tonzilektomije, odnosno traheotomije. Prijelomi kostiju obično su se liječili konzervativno. Transfuziologija još nije bila razvijena, ali je povremeno primjenjivana transfuzija s davatelja na primatelja. Kada bi bili operirani njemački vojnici, tada je dr. Palečeku asistirao njemački liječnik ili obrnuto, a na Internom odjelu Nijemci su imali 2 sobe za liječenje svojih bolesnika. U privremenoj Epidemijskoj bolnici bolnički je liječeno od 500 do 700 bolesnika na godinu s prosječnom smrtnosti 7,7 posto. U gradu su tijekom rata radile dvije ljekarne, ali je Bolnica imala svoju ljekarnu za potrebe bolničkog liječenja.
OD DRUGOGA SVJETSKOG RATA DO DANAS
U prvim danima nakon rata Bolnica je imala samo 88 kreveta i 53 zaposlena, od toga samo 5 liječnika. Jedini specijalisti u Bolnici bili su i dalje dr. Krauth i dr. Paleček. Pristupilo se montiranju baraka da bi se povećali smještajni kapaciteti, a od 1946. godine počelo se i s popravcima glavne zgrade, koja je oštećena u bombardiranju. Tako su kapaciteti te godine povećani na 150 kreveta uz novoosnovani Očni odjel i Odjel za tuberkulozu pluća. Te 1946. godine u Bolnici je bilo 76 zaposlenika, i to: 5 liječnika, 12 sestara (i dalje rade časne sestre), 1 primalja, 19 bolničara i 1 farmaceut u bolničkoj ljekarni. Prvi poslijeratni ravnatelj Bolnice bio je dr. Vilim Vrkljan koji je tu dužnost obavljao od 1945. do 1951. godine. Do 1948. godine obavljena su dodatna preuređenja, sagrađene nove montažne barake i otvoreni novi odjeli. Od 1951. do 1953. dužnost ravnatelja obnašao je dr. Berislav Petrešević. Godine 1952. u Brod je došao dr. Mihajlo Kaliman, specijalist kirurg. Bio je šef Kirurgije od 1952. do 1969. godine, a uz to je od 1953. do 1958. godine obavljao i dužnost ravnatelja Bolnice. Medicinski je fakultet završio u Zagrebu 1940. Liječnički staž odradio je u Zagrebu, gdje je radio sve do 1944. godine. Od 1944. do pred kraj 1945. godine radi kao partizanski liječnik, poslije kao liječnik u JNA. Nakon demobilizacije 1946. godine radi neko vrijeme kao liječnik u Vrbovcu, a pred kraj iste godine počinje specijalizaciju iz kirurgije u Zagrebu. Specijalistički ispit iz kirurgije položio je u veljači 1952. godine, a u ljeto iste godine došao je raditi u Brod gdje je radio sve do odlaska u invalidsku mirovinu 1969. godine. Nakon njegova dolaska, dr. Paleček je 1953. godine otišao raditi u Senj, a dr. Božo Grabošek koji je radio na Kirurgiji kao sekundarni liječnik otišao je u Zagreb. Dr. Kaliman je odgojio cijelu novu generaciju kirurga, ali je ujedno i zacrtao dugoročni razvoj brodske Bolnice, pa se poslije izgradnja Bolnice i njezinih kapaciteta kretala uglavnom prema njegovim zamislima.
Od 1953. do 1955. godine preseljeni su neki odjeli u adaptiranu zgradu na Plavom polju, što je značilo razdvajanje Bolnice na dva dijela. Preseljenjem na Plavo polje, i pored napuštanja baraka iza glavne zgrade, broj kreveta je povećan, pa je 1956. godine Bolnica imala 470 kreveta. S takvim kapacitetima Bolnica je udružena s izvanbolničkom službom 1957. godine u Medicinski centar. Prvi ravnatelj Medicinskog centra od 1957. do 1960. godine bio je epidemiolog dr. Ferid Oršić. Od 1960. do 1965. godine ravnatelj Medicinskog centra bio je dr. Stanko Roje. Početkom 1965. godine ravnatelj Medicinskog centra postao je mr. sc. Ivan Grgić, mr. ph., koji ovu dužnost obavlja sljedećih 25 godina, sve do 1990. godine. Od 1990. godine mr. ph. Ivan Grgić je na dužnosti doravnatelja Medicinskog centra, odnosno od 1994. godine doravnatelja Opće bolnice Dr. Josip Benčević. Od 1990. godine do danas ravnatelj Medicinskog centra, a nakon toga i ravnatelj Bolnice je dr. Ivan Balen.
Medicinske bolničke službe razvijale su se sljedećim redom. Već je ranije rečeno da je prva još 1920. godine počela s radom na specijalističkom nivou Kirurgija pod vodstvom dr. Josipa Benčevića. Osnivač Interne medicine je dr. Aleksandar Krauth 1939. godine. Služba za očne bolesti počela je s radom 1946. godine, a osnivač je bio dr. Mirko Krsnik. Pod vodstvom dr. Fadila inića osnovana je Služba za ginekologiju i opstetriciju 1947. godine, a iste godine je dr. Fedor Gojtan osnovao ORL službu. Bolnička ljekarna je pod vodstvom mr. ph. Marije Danda osnovana 1948. godine. Osnivač Službe za kožne i spolne bolesti bio je prim. dr. Stjepan Piuković 1952. godine. Služba za radiološku dijagnostiku pod vodstvom dr. Stjepana Grnje počinje s radom 1953. godine. Godine 1955. dr. urđa Caha osnovala je Službu za dječje bolesti. Dr. Branimir Budrović osnovao je Neuropsihijatrijsku službu 1958. godine. Služba za plućne bolesti osnovana je 1959. godine, a osnovao ju je dr. Zvonimir Ciliga. Službu za reumatske bolesti i rehabilitaciju osnovao je dr. Petar Berković 1960. godine. Doc. dr. Olga Jelić osnovala je Službu za zarazne bolesti 1961. godine, a mr. ph. Veronika Grgić Službu za laboratorijsku dijagnostiku iste godine. Služba za ortopediju osnovana je 1963. godine, a osnovao ju je dr. Stjepan Solarić. Transfuziološka služba razvija se od 1970. godine pod vodstvom dr. Elizabete Bujas-Kulenović. Službu za anesteziju i reanimaciju osnovao je dr. Josip Jelić 1975. godine, a 1990. iz Službe za kirurgiju odvajaju se Služba za urologiju pod vodstvom dr. Jeronima Mitra i Služba za hemodijalizu pod vodstvom dr. Martina Baričića. Paralelno su se razvijale i nemedicinske službe jer Bolnica i danas ima razvijene sve svoje tehničke servise kao što su: Praonica rublja, Toplana, Tehnička radionica, Vozni park, Kuhinja, Održavanje čistoće itd. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata upravitelj nemedicinskih djelatnosti bio je Ignac Horvat, a poslije su slijedili kao upravitelji: Pavle Rebić, Milan Čućuković, Ante Došlić, Ivica určević i Franjo Mustapić.
Istodobno se razvijalo računovodstvo iz kojeg se razvila cijela ekonomska služba, u okvirima koje Služba za plan i analize i Služba za nabavu. Zadnjih 20 godina svim tehničkim djelatnostima rukovodi ing. Franjo Golubić. Bolnica ima svoju pravnu i kadrovsku službu koja vodi brigu o kadrovima, pravnoj regulativi i zastupanju Bolnice.
U vrijeme Domovinskog rata od 1991. do 1995. godine uza sve ostale poslove u Bolnici je liječeno i 7300 ranjenih, na kojima je napravljeno blizu 10.000 operacija u općoj anesteziji. Posebno težak period u Domovinskom ratu bila je 1992. godina kada su grad i okolica 7 mjeseci bili gotovo svakodnevno gađani artiljerijskim granatama i izvrgnuti čestim avionskim napadima i napadima raketama zemlja- zemlja, pa su te godine poginula 4 djelatnika naše ustanove, a od ljeta do jeseni Ministarstvo zdravstva je slalo i redovitu kadrovsku pomoć u liječnicima i medicinskim sestrama zbog stalnog povećanja broja ranjenih i poginulih za vrijeme rata u Bosanskoj Posavini. Današnja Opća županijska bolnica Dr. Josip Benčević ima oko 650 kreveta i razvijene sve medicinske specijalnosti jer se od Domovinskog rata razvila i Neurokirurgija. U Bolnici danas radi oko 1240 djelatnika od čega je oko 180 liječnika te 30 djelatnika drugih zdravstvenih i nezdravstvenih profila s fakultetskom naobrazbom. Od oko 560 medicinskih sestara i tehničara, oko 100 ima višu naobrazbu. Bolnici gravitira oko 130.000 stanovnika bivše općine Slavonski Brod koja se sada nalazi u Brodsko- posavskoj županiji te prema ugovoru s Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje oko 40.000 stanovnika bivše općine Županja, koja se nalazi u Vukovarsko-srijemskoj županiji i stanovništvo hrvatskih dijelova Bosanske Posavine.

Kategorija: Iz povijesti

Broj: Vol. 43, No 1, siječanj - ožujak 1999

Autori: I. Balen, M. Jandrić

Referenca rada:

DOI: