Psihološki aspekti poremećaja učenja

Poremećaji učenja su heterogena dijagnostička kategorija. U užem smislu pod poremećajima učenja podrazumijevaju se specifični poremećaji čitanja, pismenog izražavanja te matematičkih sposobnosti. S druge strane, poremećaje učenja može se promatrati kroz četiri klastera simptoma koji se međusobno ne isključuju: 1. disleksija; 2. motorno-perceptivne poteškoće; 3. govornojezič na kašnjenja; 4. hiperaktivnost. U kliničkoj praksi ovaj neurorazvojni poremećaj dijagnosticira se u školskoj dobi. Najčešći razlog upućivanja djeteta na obradu kliničkom psihologu su značajnije poteškoće u svladavanju školskog programa ili djetetove poteškoće u prilagodbi i funkcioniranju u školi. One se očituju ponašajnem i emocionalnom smetnjama, u čijoj se osnovi dijagnosticiraju potrškoće učenja. Budući da je akademski uspjeh vrlo važan za samopoštovanje kod većine djece, poteškoće na tom planu mogu dovesti do brojnih kratkoročnih i dugoročnih posljedica u djetetovom funkcioniranju u užem i širem socijalnom kontekstu. Najčešće kratkoročne posljedice uključuju nisko akademsko i opće samopoštovanje, sniženu motivaciju za izvršavanje školskih obveza, smetnje ponašanja, preopterećenost, teškoće u odnosima s vršnjacima te učestale konflikte unutar obitelji. Dugoročne posljedice najčešće uključuju razvoj psihosomatskih bolesti, poteškoće na planu doživljavanja (depresija, anksioznost) kao i značajnije smetnje ponašanja. Longitudinalna praćenja pokazuju da postoje i određene posljedice na funkcioniranje pojedinaca u odrasloj dobi.
Stoga je važna rana i adekvatna dijagnostika, utvrđivanje specifičnih kognitivnih deficita i snaga, razvoj individualnih modela intervencije, koji obuhvaćaju direktan rad s djetetom, savjetovanje i pomoć roditeljima te suradnja sa školom radi određivanja adekvatnog oblika školovanja i specifičnih strategija pomoći djetetu u školi.

Opširnije