Utjecaj rane institucionalizacije na razrješenje eriksonovog razvojnog konflikta između aktivnosti i inferiornosti u djece školske dobi

Cilj: Utvrditi kako smještaj u ustanovu u predškolskom uzrastu utječe na razvoj kompetencija, učenje i socijalizaciju u školskom uzrastu, te kako se odražava na samopouzdanje djece smještene u ustanovu i njihovo mentalno zdravlje.
Mjesto istraživanja, ispitanici i metode: Istraživanje je obavljeno u dva dječja doma na području Bosne i Hercegovine, koji su organizirani na načelu dom-obitelj. U istraživanje je uključeno 30-ero institucionaliziranih ispitanika (Skupina A) u dobi od 8 do 12 godina. Kontrolnu skupinu (Skupina B) sačinjavalo je 60-ero djece oba spola, u dobi od 8 do 12 godina, koja žive u svojim biološkim obiteljima i koja su izabrana metodom slučajnog izbora u pet osnovnih škola u Tuzli. Za istraživanje je primijenjen socio-demografski upitnik i upitnik za procjenu samopouzdanja, vještina i talenata, mentalnog funkcioniranja i odnosa s drugim ljudima iz okoline. Rezultati: Ispitanici Skupine A imali su statistički značajno slabiji uspjeh na kraju školske godine, manji interes za matematiku i bosanski jezik, u odnosu na ispitanike iz Skupine B. Izmedju ispitivanih skupina nije nadjena statistički značajna razlika kad je u pitanju sklonost prema kreativnim nastavnim predmetima, tjelesnom i vjerskom obrazovanju. Procjenom elemenata samopouzdanja za uzrast od 8 do 10 godina utvrdjeno je da su pokazatelji samopuzdanja bili statistički značajno niži u Skupini A kad su u pitanju procjena vještina i talenata i mentalno funkcioniranje, dok su kod ispitanika starijeg uzrasta značajno niži rezultati za sve ispitivane elemente samopouzdanja. Zaključak: Rezultati istraživanja upućuju na to da su institucionalizirana djeca posebno vulnerabilna i rizična skupina, koja zahtijeva multidisciplinarno ispitivanje i intervenciju. Bolja psihopedagoška potpora i jačanje osobnih i okolinskih potencijala nužni su za izgradjivanje samopouzdanja i motivacije, povećanje socijalnih kompetencija institucionaliziranog djeteta i njegovo bolje psihosocijalno prilagodjavanje. UVOD
Razdoblje od 7. do 12. godine života je školsko, latentno raazdoblje razvoja s godiš njim prirastom tjelesne mase od 3-3,5 kg i tjelesne visine od 6 cm. Proces mijelinizacije nervnih vlakana je završen, što pridonosi povećanju mišićne snage i poboljš anju kordinacije. Genitalni organi u ovom razdoblju su fizički nezreli, ali zanimanje za spolne razlike i seksualno ponaš anje ostaje aktivno kod mnoge djece i povećava se s uzrastom1. U kognitivnom smislu, školsko razdoblje karakterizira, prema Piagetu2, konkretno- operativno razmišljanje. Škola postavlja povećane zahtjeve za svladavanje kojih su potrebni učinkoviti jezički, perceptualni i kognitivni procesi, veći fond riječi i pragmatičnost jezika u socijalnim situacijama2 .
Smještaj u ustanovu, zbog nedostatka individualne pažnje i stimulirajućeg djelovanja okruženja, ograničavajući je čimbenik u razvoju djetetivih bioloških potencijala. Rani smještaj u ustanovu uzrokuje usporen fizički, kognitivni i socioemocionalni razvoj djeteta, pri čemu su osobito pogodjeni razvoj govora i socijalnih vještina 3.
Nedovoljno razvijene jezičke sposobnosti uzrokuju probleme u učenju i psihosocijalne probleme, nisko samopouzdanje i izolaciju 2. Svladavanje čitanja, pisanja i temeljnih matematičkih vještina nužni su za rješavanje složenijih zadataka koje postavlja škola. Kooperativnost, kompetitivnost, motiviranost za rad koji će donijeti odloženu nagradu, vjera u vlastite sposobnosti i ustrajnost u radu, čak i u slučaju neizvjesnog uspjeha, preduvjeti su za uspjeh u školskoj dobi 1. Zahvaljujući kognitivnom razvoju, djeca školske dobi mogu razmišljati logič ki, biti kritična prema sebi i razumjeti kako ih procjenjuju drugi ljudi. Samopouzdanje postaje središnje pitanje u školskom razdoblju. Ponavljani neuspjesi u ovom uzrastu mogu dovesti do »naučene bespomoćnosti« i odustajanja od daljnjih pokušaja 2.
U socioemocionalnom razvoju školsko razdoblje je, prema psihoanalitičkoj teoriji Sigmunda Freuda2, razdoblje latencije, kad se seksualna energija upućuje dalje od zabranjenih objekata (roditelja) i usmjerava prema društveno prihvatljivom. Dijete se identificira s roditeljem istog spola. Internalizirana roditeljska moralna procjena postaje »superego« koji se suprotstavlja »idui« njegovom načelu požude. Prema Eriksonu2, koji je u odnosu na Freuda više socijalno orijentiran, četvrti razvojni stadij psihosocijalnog razvoja, koji se podudara sa školskim razdobljem, jest aktivnost-inferiornost. Glavni razvojni zadatak je razvoj kompetentnosti, aktivno učenje i socijalizacija. Pozitivno rješenje sukoba aktivnost–inferiornost vodi prema osjećaju vlastite kompetentnosti, a negativno k povlačenju i inferiornosti. Socijalni i emocionalni razvoj u školskom razdoblju odvija se u tri konteksta - kući, susjedstvu i školi1. Cilj rada bio je utvrditi utječe li smještaj u ustanovu u predškolskom uzrastu na razvoj kompetencija, učenje i socijalizaciju u školskom uzrastu, te kako se on odražava na samopouzdanje institucionalizirane djece i njihovo mentalno zdravlje.

MJESTO ISTRAŽIVANJA, ISPITANICI I METODE
Mjesto istraživanja Istraživanje je obavljeno u dva dječja doma na području Bosne i Hercegovine, koji su organizirani na načelu dom-obitelj. Ispitanici žive u »obiteljima« s 8-ero do 12-ero djece različitog spola i uzrasta, u kojima starija djeca, u okviru svojih mogućnosti, brinu o mladjoj, a odgojitelj, kao jedina odrasla osoba u obitelji, ima profesionalnu ulogu roditelja. Broj odgojitelja prema broju djece bio je u trenutku anketiranja približan u obje ustanove i ispod optimalnog.

ISPITANICI
U istraživanje je uključeno 30-ero udomljenih ispitanika (Skupina A) u dobi od 8 do 12 godina. U vrijeme dolaska u ustanovu 15-ero djece bilo je mladje od tri godine, a preostalih 15-ero mladje od sedam godina. U istraživanje nisu uključena djeca koja pohadjaju školu za djecu s posebnim potrebama. Kontrolnu skupinu (Skupina B) sačinjavalo je 60-ero djece oba spola, u dobi od 8 do 12 godina, koja žive u svojim biološkim obiteljima i koja su izabrana metodom slučajnog izbora u pet osnovnih škola u Tuzli. Raspodjela ispitanika za obje skupine prema spolu i uzrastu prikazana je u tablici 1. Ispitanici iz obje skupine podijeljeni su u dva razreda, koji su obuhvatili mladji uzrast od 8-10 godina i stariji od 11-12 godina. Podjela je obavljena prema upitniku za procjenu elemenata samopouzdanja koji ima dvije oblika, za mladji i stariji uzrast.


METODE
Studija je kvantitativna, transverzalna i deskriptivna. Istraživanje je obavljeno u razdoblju od 15. svibnja 2003. do 15. lipnja 2003. godine. Upravitelji škola i ustanova, roditelji, odgojitelji, nastavnici i djeca-ispitanici obaviješteni su putem pisma o istraživačkom projektu. Anketiranje je obavljeno s učenicima koji su, uza suglasnost roditelja i odgojitelja, dobrovoljno dali pismeni pristanak za sudjelovanja u istraživanju. Anketa je bila anonimna i upitnici su popunjavani u domovima ispitanika. Prvi autor je osobno obavio anketiranje ispitanika iz ustanove. Anketni upitnici Za istraživanje je primijenjen sociodemografski upitnik, prilagodjen za obje skupine ispitanika. Upitnik je sadržavao osnovne podatke o ispitaniku, njegovom školskom uspjehu i sklonosti prema pojedinim nastavnim predmetima. Za procjenu samopouzdanja, vještina i talenata, mentalnog funkcioniranja i odnosa s drugim ljudima iz okoline primijenjen je modificirani upitnik, preveden sa švedskog na bosanski jezik "Mislim da sam", oblik za mladji i stariji uzrast (4, 5). Sklonost prema nastavnim predmetima ispitivala se slobodnom procjenom ispitanika o nastavnom predmetu u kojem je najbolji, tako da zaokruži jednu ili više ponudjenih mogućnosti odgovora, odnosno da dopiše ako je koja mogućnost izostavljena. Procjena odnosa sa članovima obitelji nije uzimana u razmatranje zbog specifičnosti uzorka.
Statistička obrada podataka Za kreiranje upitnika, unošenje podataka i statističku analizu primijenjen je Epi Info, verzija 6. U statističkoj obradi podataka služilo se metodama deskriptivne statistike (aritmetička sredina ± standardna devijacija). Za testiranje statistič ke značajnosti razlika medju uzorcima primijenjeni su test _ 2 i t-test. U slučajevima gdje je postojala značajna razlika izmedju varijanti i t test nije vrijedio, primijenjen je Mann-Whitneyjev test. Statistič ke hipoteze su testirane na razini zna- čajnosti od _=0.05, tj. razlika medju uzorcima smatrana je značajnom ako je p<0.05.

REZULTATI
Školski uspjeh ispitivanog uzorka na kraju školske godine prikazan je tabelarno (tablica 2).
Najveći broj djece iz Skupine A, njih 19-ero (63.3%), imalo je dobar uspjeh na kraju školske godine, 8-ero (26.7%) su bili vrlo dobri i odlični, a tri su djeteta (10.0%) imala dovoljan i nedovoljan uspjeh. U Skupini B, 58-ero (96.7%) su bili vrlo dobri i odlični, a dva su djeteta (3.3%) imala dobar uspjeh. Nije bilo ni jednog djeteta s dovoljnim i nedovoljnim uspjehom. Nadjena je statistički značajna razlika izmedju ispitivanih skupina glede školskog uspjeha (p<0.05).
Tabelarno je prikazana sklonost prema tri temeljna nastavna predmeta (matematika, priroda i društvo, bosanski jezik) (tablica 3).
U skupini A značajno manji broj djece je bio zainteresiran za matematiku (p<0.05), i bosanski jezik (p<0.05) u odnosu na Skupinu B, gdje je podjednak broj djece - 31 (51.7%) bio zainteresiran i za matematiku i za bosanski jezik istodobno. DJeca iz Skupine B izražavala su sklonost za više nastavnih predmeta istodobno. Sklonost prema kreativnim predmetima, tjelesnom i vjerskom obrazovanju prikazana je tabelarno (tablica 4). Izmedju ispitivanih skupina nije nadjena statistički značajna razlika kad je u pitanju sklonost prema kreativnim nastavnim predmetima, tjelesnom i vjerskom obrazovanju. DJeca iz Skupine B izražavala su sklonost za više nastavnih predmeta istodobno.
Procjena elemenata samopouzdanja dobivena analizom upitnika «Mislim da sam…» za mladji uzrast od 8 do 10 godina prikazana je na tablici 5.
Od 17-ero ispitanika iz Skupine A koji su popunjavali upitnik «Mislim da sam...» za mladji uzrast, 10–ero (58.8%) je bilo smješteno u ustanovu u uzrastu mladjem od 3 godine, a preostalih 7-ero (41.2%) u uzrastu starijem od 3 godine, ali mladjem od 7 godina. U Skupini B bilo je 47-ero djece istog uzrasta od 8-10 godina. Usporedjivane su srednje vrijednosti dobivenih skorova fizičke samoprocjene, procjene vještina i talenata, mentalnog funkcioniranja i odnosa s drugima. Ove su vrijednosti bile niže u Skupini A, a najniže medju ispitanicima smještenim u ustanovu nakon treće godi- ne života. Nadjena je statistički značajna razlika izmedju ispitivanih skupina u procjeni osobnih vještina i talenata i mentalnog funkcioniranja (p<0.05).
Procjene elemenata samopouzdanja dobivene analizom upitnika «Mislim da sam…», oblik za stariji uzrast, prikazane su u tablici 6.
Upitnik je ispunilo 12-ero djece iz Skupine A, od kojih je njih 5-ero (41.7%) smješteno u ustanovu u uzrastu mladjem od 3 godine, 7-ero (58.3%) u uzrastu starijem od 3 i mladjem od 7 godina i 14–ero djece iz Skupine B. Srednje vrijednosti rezultata dobivenih za fizičku samoprocjenu, procjenu vještina i talenata, mentalnog funkcioniranja i odnosa s ostalima bile su niže kod ispitanika iz Skupine A u odnosu na Skupinu B, pri čemu su najniže vrijednosti bile kod djece koja su u ustanovu smještena u uzrastu poslije treće godine života. Postojala je statistički zna- čajna razlika izmedju ispitivanih skupina u svim ispitivanim elementima samopouzdanja (p<0.05).


RASPRAVA
Učinci ranog odgajanja u ustanovi na razrješenje razvojnog konflikta školske dobi (aktivnost-inferiornost) ispitivani su na uzorku od 30-ero ispitanika uzrasta 8-12 godina iz dva dječja doma na područ ju Bosne i Hercegovine. Uz obiteljski dom, djačje ustanove su okruženje u kojem se odvija ljudski razvoj od najranijih godina života. Promatrano iz ekološke perspektive, one pružaju mogućnosti za ispitivanje utjecaja primarnog okruženja, različitog od ostalih, na razvoj tijekom djetinjstva, adolescencije, a katkad i kasnije, sve do zrelih godina i starosti7. Ustanova je formalno strukturirana, odgojitelji su profesionalci i njihovi se motivi razlikuju od roditeljskih. Profesionalna uloga odgojitelja zahtijeva odredjeno emocionalno isključivanje. Različiti odgojitelji rade po smjenama i mogućnost razvoja složenih interpersonalnih relacija u smislu razvoja intenzivnog i trajnog afektivnog vezivanja je manja, što je u suprotnosti s djetetovom potrebom da se jedna ili više odraslih osoba trajno emotivno angažiraju oko brige o djetetu i zajednič kih aktivnosti s njim7. U odnosu na obiteljski dom, ustanova je izoliranija i pruža manje prilika za stjecanje iskustava u različitim situacijama. Osoblje i uhodana praksa ustanova manje su podložni utjecajima šire zajednice i slabije se prilagodjavaju promjenama koje bi omogućile djetetu učenje različitih socijalnih uloga7. Polazak u školu u velikoj mjeri utječe na djačje živote promjenom dnevne strukture, uvodjenjem novih pravila, učenja i natjecateljskog duha. Škola osigurava neogranič enu mogućnost razvoja aktivnosti i kompetencija pružanjem različitih sadr- žaja u akademskom, društvenom i športskom pogledu i znači središnju razvojnu arenu u kojoj se mogu pojavljivati problemi koji se drugdje ne evidentiraju (8). Koliko će dijete biti uspješno u kompeticiji za ocjene, pridobivanju pozornosti i ostvarivanju dobrih kontakata s vršnjacima, ovisi o njegovoj uspješnosti u prijašnjim razvojnim stadijima i strategijama koje je naučilo (9).
U našem istraživanju najveći broj ispitanika iz Skupine A (63.3 %) imalo je dobar uspjeh na kraju školske godine, 26.7 % je bilo vrlo dobro i odlično, a 10.0 % je bilo s dovoljnim i nedovoljnim uspjehom. Skupinu B su sačinjavali ispitanici koji su dali svoj dobrovoljni pristanak, medju njima je bilo najviše odličnih i vrlodobrih, nadarenih za više nastavnih predmeta istodobno i vrlo motiviranih za sudjelovanje u istraživanju. Postojala je statistički značajna razlika u školskom uspjehu izmedju ispitivanih skupina (p<0.05). Prikazani rezultati mogu dijelom biti i proizvod manjeg broja prilika i slabijih finansijskih mogućnosti što ih imaju ispitanici iz Skupine A za razvoj svojih talenata i interesa, u usporedbi s ispitanicima iz Skupine B.
Značajno manje ispitanika (p<0.05) iz Skupine A bilo je zainteresirano za matematiku i bosanski jezik, u odnosu na Skupinu B, gdje je podjednak broj ispitanika (51.7%) bio zainteresiran i za matematiku i za bosanski jezik. Izmedju ispitivanih skupina nije nadjena značajna razlika kad su u pitanju sklonosti prema kreativnim nastavnim predmetima, tjelesnom ićvjerskom obrazovanju.
U Unicefovoj kvalitativnoj studiji isti- če se nezainteresiranost za poboljšanje školskog uspjeha kod djece smještene u ustanovu zbog nedostatka motivacije i prilika (10). Ova je studija upozorila na razlike koje postoje izmedju institucionalizirane i kontrolne skupine glede izbora škole i budućeg zanimanja. Tehničke škole i zanati su najčešći izbor za institucionaliziranu djecu koja su manje zainteresirana za daljnju edukaciju u usporedbi s kontrolnom skupinom (10). Rezultati drugih studija u oblasti edukativnog postignuć a su konfliktni. Većina ovih studija obuhvaćala je mladju djecu i nije davala informacije o kakvoći njege koja je bila pružana štićenicima, zbog čega je njihove rezultate teško generalizirati (11). Služeći se podatcima iz velike skupine djece rodjene u Engleskoj 1970., S t C l a i r e i O s b o r n e su proučavali moguće učinke institucionalne njege na edukativno postignuć e, uzimajući u obzir i prijašnju socijalnu deprivaciju (12). Ovi su autori našli mali dodatni deficit koji je bio udružen s institucionaliziranjem. Osim istraživanja koja su upućivala na siromašna obrazovna postignuća djece smještene u ustanovu, postoje studije koje govore drukčije. H e a t h i s u r . su našli da djeca koja su dugo živjela u ustanovi ne funkcioniraju lošije u školi u odnosu na onu koja su primala socijalnu pomoć u vlastitom domu (13), a G a r n e t je prikazao djecu rano smještenu u ustanovu koja su u školi funkcionirala bolje od one koja su u ustanovu došla u adolescenciji (14). Moguće je da ovakvi rezultati odražavaju specifičan učinak dužine institucionalizacije na dje- čju sposobnost dosezanja propuštenog (11). Akademski uspjeh, bez obzira koliko ograničen, može biti važan čimbenik u prevenciji lošeg psihosocijalnog prilagodjavanja, kao što su to uvidjeli i autori poput R u t t e r a i Q u i n t o n a (15). Nadjena je statistički značajna razlika (p<0.05) izmedju ispitanika Skupine A i B uzrasta do 10 godina u procjeni vještina i talenata i mentalnom funkcioniranju. Izmedju ispitanika Skupine A i B uzrasta iznad 10 godina nadjena je statistički zna- čajna razlika u fizičkoj samoprocjeni, procjeni vještina i talenata, mentalnom funkcioniranju i procjeni odnosa s drugima (p<0.05), a to, iako je riječ o malom uzorku ispitanika, odražava povećanu vulnerabilnost institucionalizirane djece (2). Rezultati našeg istraživanja su u skladu s prije dobivenim rezultatima koji pokazuju da neka institucionalizirana djeca slabije funkcioniraju na svim poljima, dok druga funkcioniraju dobro, te da se dio tih razlika može objasniti uzrastom djeteta u trenutku dolaska u dom, iskustvom prije i poslije institucionalizacije i kakvoćom ponudjene njege (11). Unicefova kvalitativna studija institucionalizirane djece u Bosni i Hercegovini našla je tendenciju k nedostatku samopouzdanja u svakoj aktivnosti ove djece u uusporeddbi s kontrolnom skupinom, što znači individualnu reakciju na stigmatizaciju kojoj su svakodnevno izložena (10). Drugi razlog gubitka samopouzdanja kod djece smje- štene u ustanovu, prema spomenutoj studiji, jest stroga i nefleksibilna unutrašnja organizacija ustanove, koja ne uvažava individualne razlike i na taj način ogranič ava potencijale svojih štićenika (10). I tako, zbog malo individualnog rada s djecom, mnogi talenti ostaju neotkriveni (10). Razlike u samoevaluaciji potvrdjuju činjenicu da su neka djeca ranjivija od druge, jer posjeduju odredjene urodjene ili ste- čene fiziološke i psihološke predispozicije. Nepovoljne okolnosti ili nedostatak mreže socijalne potpore u nekom od razvojno osjetljivih razdoblja života, kad još nisu razvijene kompetencije koje olakšavaju kontrolu nad okolinom, mogu imati razoran učinak na mentalno zdravlje (16).

ZAKLJUČAK
Ispitivanjem utjecaja rane institucionalizacije na razrješenje psihosocijalnog razvojnog konflikta školske dobi (aktivnost- inferiornost), na uzorku od 30-ero ispitanika iz dva dječja doma na području Bosne i Hercegovine, utvrdjeno je da ispitanici smješteni u ustanovu imaju manje kompetencija i lošiji školski uspjeh iz temeljnih nastavnih predmeta, što poslije utječe na izbor budućeg zanimanja i raniji završetak školovanja.
Život u ustanovi pridonosi stigmatizaciji njenih štićenika i gubitku samopouzdanja. Psihopedagoška potpora i jačanje osobnih i okolinskih potencijala pridonose boljem samopouzdanju i motivaciji, povećanju socijalnih kompetencija institucionaliziranog djeteta i boljem psihosocijalnom prilagodjavanju.<
br>
LITERATURA 1. Needlman R. Growth and development. U: Nelson W, Behrman R, Kliegman R, Arvin A, ed. Textbook of Pediatrics. Philadelphia: WB Saunders, 1996:30-3.
2. Hwang P, Nilsson B. Razvojna psihologija: OD fetusa do odraslog. Zenica: Dom štampe, 2000: 43-231.
3. Tizard B, Hodges J. The effect of early institutional rearing on the development of four- year-old children. Journal of Child Psychology, Psychiatry and Allied Disciplines 1978; 19:99-118.
4. Goldin S. Levin L. Jag tycker jag ar. Svarshafte L.Lagstadiet. Umea: BUP1994:1-3.
5. Goldin S. Levin L. Jag tycker jag ar. Svarshafte MH. Mellan-och hogstadiet. Umea. BUP 1994:1-4. 6. Fulgosi A. Psihologija ličnosti. Zagreb: Školska knjiga, 1985:125.
7. Bronfenbrener J. Ekologija ljudskog razvoja. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, 1997:143.
8. Achenbach T.M. Manuel for teacher’s report form. Vermont: Department of Psychiatry University of Vermont, 1991:1-23.
9. Blonna R. Coping with stress in a changing world. New York: WCB/Mc Graw Hill, 1996:417-19.
10. Anonymous. Unaccompanied children and children at risk of being institutionalized in Bosnia and Herzegovina. Sarajevo: UNICEF, 2003:5-55.
11. Wolkind S, Rusthon A. Residential and Foster Family Care. U: Rutter M, Taylor E, Hersov L eds. Child and Adolescent Psychiatry: modern approaches. Oxford: Blackwell Scientific Publications, 1992: 252-58.
12. St Claire L, Osborne A.F. The ability and behavior of children who have been in care or separated from their parents. Early Child Development and Care, Special Issue 1987; 28:3.
13. Heath A. Colton M. Aldgate J. Educational progress of children in and out of care. British Journal of Social Work, 1989; 19:447-60.
14. Garnett L. Leaving care for independence: a follow up study to the Placement Outcomes Project. U: Report to the Department of Health, Patterns and Outcomes in Child Placement. London: HMSO, 1991. 7-23.
15. Rutter M. Quinton D. Long term follow up of women institutionalized in childhood: factors promoting good functioning in later life. British Journal of Developmental Psychology, 1984; 18:225-34. Lacković-Grgin K, Stres u djece i adolescenata, Jastrebarsko: Naklada Slap 2000:108.