50 godina poslijediplomske nastave iz zaštite majki i djece

Poslijediplomski studij iz zaštite majki i djece obilježava 50-godišnjicu od svog osnivanja. Taj je studij jedan od prvih četvorih studija na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Tijekom 50 godina postojanja svoj sadržaj prilagođavao je zdravstvenim potrebama majki i djece. Danas se nalazi pred novim izazovima koje određuje novi morbiditet djece, integracijska kretanja u Europi i potreba za primjenom Bolonjske deklaracije, što podrazumijeva veću mobilnost, načelo izbornosti, a i dostupnosti, kako bi se osigurala internacionalna dimenzija studiranja. Poslije Drugog svjetskog rata stanje zdravstvene zaštite djece bilo je vrlo nepovoljno. Dojenačka smrtnost 1951. godine iznosila je 131,2 ‰, mortalitet žena u porođaju bio je vrlo visok, a također i postotak rađanja djece bez stručne pomo- ći (1). S druge strane zemlju koja je izašla iz rata pratio je nedostatak sredstava i stručnih kadrova.
Rješenje takve teške situacije bilo je moguće jedino adekvatnim zahvatima društva u smislu kompleksnog i sustavnog pristupa te stvaranjem odgovarajuće organizacije na polju zaštite žena i djece. U tom smislu je 1946. godine zaštita žena i djece postala zakonska obveza i zakonom određeni zadatak društva, te dolazi do organiziranja savjetovališta za zaštitu žena i djece, specijalističkih jedinica, rodiliš ta i zavoda za osposobljavanje tjelesno i duševno oštećene djece, te za zdravu djecu organiziranje jaslica, vrtića i odmarališ ta. Ta akcija društva poduprta je idejno i materijalno UNICEF-ovom pomoću, iz koje je ekipirano niz zdravstvenih ustanova a ujedno je dana inicijativa za edukaciju kadrova i formiranje određenih institucija za zaštitu djece. Valja posebno naglasiti pokretanje poslijediplomskog usavršavanja liječnika za područje unapređenja zdravlja djece. To su u početku bili tečajevi socijalne pedijatrije, koji poslije prerastaju u tečajeve za zaštitu majke i djeteta. Prvi tečaj započeo je 1954. godine u sastavu Medicinskog fakulteta Sveučili- šta u Zagrebu i jedan je od četiriju najstarijih tečajeva za poslijediplomsko usavr- šavanje na tom fakultetu. Zahvaljujući pomoći UNICEF-a, u Republici Hrvatskoj dolazi do izgradnje Centra za zdravstvenu zaštitu majke i djeteta u Zagrebu u sklopu Dječje bolnice. Taj projekt je realiziran na prijedlog UNICEF-a i uz njegovo sufinanciranje. Takvi demonstracijski centri formiraju se i u većim regionalnim središtima te su se nazivali "intermedijarni centri." Njihova je zadaća prije svega bila koordinativna funkcija institucija i stručnjaka u službi zdravstvene za- štite majki i djece za određeno područje. U jesen 1954. godine počeo se graditi Centar za zaštitu majki i djece površine 2762 m2 uz Dječju bolnicu Klaićeva 16, koji je otvoren u rujnu 1956. Uredbom o osnivanju Centra za zaštitu majki i djece 1956. godine u program rada ove ustanove između ostalog uvr- štava se uzdizanje i usavršavanje zdravstvenog osoblja za službu zaštite majke i djeteta. Koncept nastave temeljen je na ideji povezivanja kurative i preventive te socijalne dimenzije i podizanju opće zdravstvene kulture.
Nakon otvaranja Centra razvija se vrlo široka edukacijska djelatnost, kako na terenu, tako i u samom Centru, i to za sve profile djelatnika koji rade s djecom, i to: a) poslijediplomski studij za liječnike iz zaštite majki i djece, opće medicine, javnog zdravstva, školske medicine, b) specijalizacija iz pedijatrije, kirurgije i ortopedije, c) tečajevi za pedagoge, psihologe, socijalne radnike, defektologe, odgajatelje, koji se bave zaštitom djeteta d) uz Centar je vezana i prva trogodiš nja škola za dječje njegovateljice, e) veliko se značenje pridavalo edukaciji medicinskih sestara, posebno patronažnih, f) nešto kasnije u ovim prostorima počinje djelovati i Viša medicinska škola. U zadatke Centra pripada i zdravstveno prosvjećivanje roditelja, u prvom redu majki. Kako bi to prosvjećivanje bilo što uspješnije, Centar zajedno sa stručnjacima za zdravstveno prosvjećivanje ispituje mogućnosti i način obuke koja bi bila najpristupač nija, posebno majkama. Da bi Centar mogao potpuno udovoljiti svojoj svrsi, morao je poznavati zdravstvene prilike i problematiku zdravstvene zaštite na terenu. Zbog toga je dužnost Centra bila da prikuplja podatke s terena o svim aspektima zdravstvene zaštite majke i djeteta. Takav način rada omogućavao je Centru rješavanje tadašnjih zdravstvenih problema, stvaranje jedinstvene metode rada i programiranu zdravstvenu zaštitu majki i djece Radi što bolje koordinacije zdravstvene zaštite majke i djeteta zdravstveni djelatnici koji su prošli obrazovanje u Centru bili su i dalje u stalnoj povezanosti sa Centrom. Obrazovanje i daljnja povezanost i koordinacija rada dovela je do poboljš anja kvalitete zdravstvene zaštite majki i djece. S obzirom na tako široko razgranatu nastavnu djelatnost, s konceptom dodatne zdravstvene edukacije za sve profile zdravstvenih djelatnika koji rade s djecom, ubrzo se uočio nedostatak prostora za nastavu, pa dolazi do novog proširenja ustanove. Tako je 1964. godine u krugu ustanove na dijelu prema Prilazu sagrađ en objekt površine 1799 m2, prije svega za potrebe nastave, planiranja obitelji i specijalističkih kabineta. Godine 1964. rješenjem Skupštine grada dolazi do spajanja Centra za zaštitu majki i djece i Dječje bolnice u jednu ustanovu "Centar za zaštitu majki i djece", a 1969. godine mijenja naziv u "Institut za zaštitu majki i djece". Ove promjene u nazivima nisu samo kozmetičke, već znače reorijentaciju na znanstveno-analitič ki pristup u stručnom i nastavnom radu. Edukacija se usmjeruje više na visoko kvalificirane kadrove: pedijatre, dječje kirurge, liječnike obiteljske i školske medicine (2).
Prema tim izazovima mijenja se i sadržaj poslijediplomske nastave. Ona se sve više prilagođava edukaciji budućih pedijatara, posebno u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. U Pravilniku Ministarstva zdravstva o specijalizacijama predviđeno je da Poslijediplomski studij zaštite majki i djece postaje i obvezna edukacija u specijalizaciji iz pedijatrije. Sadržajni okvir Poslijediplomskog studija iz zaštite majki i djece Rečeno je da su prvi poslijediplomski tečajevi nosili naziv socijalne pedijatrije. Valja reći da je okvirni program takvih tečajeva bio inspiriran idejama Svjetske zdravstvene organizacije i UNICEF-a, koji su svoje strateške pravce usmjeravali u prvom redu na najvulnerabilnije skupine - majke i djecu. Ti su programi posebno oblikovani tada u Internacionalnom dje- čjem centru u Parizu, gdje su završili edukaciju mnogi naši istaknuti pedijatri. Prva voditeljica (3, 4) tih tečajeva socijalne pedijatrije doc. dr. F e đ a F i - scher-Sartorius (1901.- 1990.) pisala je: "Danas se u našoj zemlji prihvaća ideja da se socijalna medicina mora smatrati disciplinom, a ne sektorom, jer svojim shva- ćanjem, metodama rada i problematikom treba da inspirira sveukupnu medicinu, a s time i zdravstvenu službu. Prema naravi te discipline glavno težište leži na preventivi, karakterizirajući ga kao problem vlasti i društva. Ova integracija znači naroč ito za nerazvijene zemlje preokret u dosadašnjem medicinskom radu. Sam naslov: Socijalna pedijatrija odnosno Socijalna ginekologija usmjeruje način rada koji se mora jednako odraziti na zdravstvene i socijalne faktore kao i na suradnju s društvom". Druga etapa u nastavi (5, 6) vezana je za ime prof. dr. Karla Pansinija (1915.-1975.). Prema njegovim postavkama, samo pedijatrija koja ima viziju buduć nosti može nositi osobine modernih medicinskih stremljenja. Pedijatrija koja nije statička - temeljeći svoju aktivnost samo na primjeni novih metoda u dijagnostici, bile one i najnaprednije - koja je u dinamičnom uzrastu prilagođena našim potrebama i stvarnosti. Od 1975. do 1990. voditelj poslijediplomske nastave je prof. dr. Ivo Šve l (7). On zajedno s autorom ovog prikaza 1975. godine pohađa tečaj u Parizu o metodologiji nastave u organizaciji Svjetske zdravstvene organizacije i APPE (Europsko udruženje za nastavu pedijatrije). Poslije postaju i članovi APPE-a. Prema stavovima APPE-a zalažu se za unapređenje metodologije u nastavi, pa među ostalim pokreću i tečajeve u tom pogledu, a i urednici su publikacije "Suvremene edukacijske metode u nastavi pedijatrije" (8). Posljednjih godina poslijediplomski studiji na Medicinskom fakultetu doživljavaju svoju transformaciju. Dugi niz godina, pogotovu u početku, Poslijediplomski studij iz zaštite majki i djece, nakon završenog dvosemestralnog tečaja i polo- ženog završnog tečaja, kvalificirao je postdiplomanta da može raditi u primarnoj zdravstvenoj zaštiti djece. S porastom broja pedijatara, taj je tečaj sve više služio kao oblik usmjerene edukacije za vrijeme specijalizacija. Određeni broj polaznika nastavljao je i s drugim dijelom edukacije, koja je omogućavala izradu magistarskog rada i dobivanje naziva magistra znanosti iz područja zaštite majki i djece. Kao što je rečeno, posljednjih godina poslijediplomski studiji na Medicinskom fakultetu primarno su orijentirani prema stručnom poslijediplomskom studiju, koji polaznike osposobljava za stjecanje stručnih znanja u okviru specijalizacije iz pedijatrije. Poslijediplomska nastava iz zaštite majki i djece - danas i sutra Kao što smo vidjeli iz gornjeg prikaza svako je vrijeme imalo svoje probleme i prioritete, a umijeće nastave je kako edukaciju prilagoditi rješavanju zdravstvenih problema. Danas se nalazimo pred novim izazovima koji određuju redefiniranje nastave, a to su prije svega: definiranje današ njih potreba djece, zatim su tu procesi Europskih integracija i na posljetku standardizacija nastave u Europi, poznata kao Bolonjska deklaracija. 1. Definiranje današnjih potreba djece i prema njima usmjeriti edukaciju zdravstvenih djelatnika. Na početku novog tisućljeća to su sve više psihosocijalni problemi odrastanja djece, traumatizam, maligne bolesti, kronične bolesti itd. (9). Međutim, suvremena medicina, a posebno pedijatrija, posljednjih je desetljeća usmjerena ne samo prema bolestima već i prema zdravlju i njegovim unapređenjem. Ta je orijentacija posebno naznačena u programu Svjetske zdravstvene organizacije "Zdravlje za sve do 2010. godine". Jedna od najznačajniji preporuka Svjetske zdravstvene organizacije (10) je ostvarivanje cilja 18 – " Razvoj ljudskih resursa u zdravstvu". U tom se izazovu navodi da svi zdravstveni djelatnici u sustavu zdravstva, ali i u drugim srodnim područjima, moraju posjedovati odgovarajuć e znanje, sposobnosti i stavove radi očuvanja i unapređenja zdravlja. Isto tako valja naglasiti recentni stav Svjetske banke o tome kako je ulaganje koje će osigurati zdravlje djece najrentabilnija investicija. Posebno u tome ističu važnost ranog razvoja djeteta, koji je pretpostavka zdravog i produktivnog odraslog. Stoga budući programi edukacije moraju biti usmjereni na rješavanje navedenih zdravstvenih problema. Treba također istaknuti da rješavanje tih problema nije moguće bez interdisciplinarnog i intersektorskog pristupa, što znači da tako treba usmjeriti edukaciju. 2. U koncipiranju buduće edukacije treba imati u vidu opća društvene kretanja, posebno u Europi, koja idu prema zajedničkim edukacijskim programima (11). Na područ ju pedijatrije je CESP (Europska konfederacija specijalista pedijatrije) izradila Program specijalizacije iz pedijatrije za zemlje Europske unije, čemu se želi priključ iti i Hrvatska. Upravni odbor Hrvatskog pedijatrijskog društva i Povjerenstvo za pedijatriju Ministarstva zdravstva prihvatili su Europski program specijalizacije iz pedijatrije i pristupili njegovoj razradi, odnosno razradi plana specijalizacije. Novi europski model predviđa petogodiš nju specijalizaciju iz pedijatrije. Program specijalizacije iz pedijatrije dijeli se na dva dijela. Polaznik mora proći zajedničku temeljnu obuku iz pedijatrije u trajanju od tri godine, a zatim se obuka u trajanju od dvije godine dijeli na sekundarnu i primarnu pedijatrijsku zaštitu. Predviđena je i teorijska obuka u trajanju od 200 sati nastave. Uz to je predviđeno vođenje specijalizacije putem mentorstva, pa je s obzirom na to potrebno standardizirati način specijalizacije u različitim ustanovama i mentorima. 3. Zajednička deklaracija europskih ministara obrazovanja, potpisana u Bologni 19. 6. 1999. nazvana još Bolonjska deklaracija, utvrđuje elemente za promicanje europske suradnje na osiguravanju kvalitete nastavnog procesa, zalažući se za razvijanje usporedivih kriterija i metodologija. Prihvaćen je sustav temeljen na dvama glavnim ciklusima, dodiplomskom i postdiplomskom. Takođ er je uveden bodovni sustav, kao što je ECTS (European Credit Transfer System), koji omogućava prijenos bodova u visokoškolskim kurikulima. Sustav bodovanja teži usporedivosti programa, pokretljivosti studenata unutar sveučilišta i među sveučilištima (12, 13). Stoga će budući Postdiplomski studij za zaštitu majki i djece, kao i drugi studiji, morat će u sebi ugraditi elemente: mobilnosti, načelo izbornosti a i dostupnosti, kako bi se osigurala internacionalna dimenzija studiranja. Novi program poslijediplomskog studija zaštite majki i djece Prošle godine je Vijeću za poslijediplomsku nastavu Medicinskog fakulteta u Zagrebu predstavljen novi program Poslijediplomskog studija iz zaštite majki i djece. Program je prije svega okrenut prema današnjim prioritetnim problemima. Stoga su njegovi sadržaji usmjereni na proučavanje ranog razvoja djeteta i odstupanja u tom razvoju, i sadržaji u svezi s prehranom, nasljeđem, ekologijom i utjecajem socijalne sredine na djetetov razvoj, mentalnim zdravljem, kroničnim i malignim bolestima u djece. Druga karakteristika tog studija je da je program postavljen prema interdisciplinarnom pristupu i mogućnosti drugih struka u očuvanju zdravlja djece. Studij je razrađen i prema zahtjevima Bolonjske deklaracije, dakle ugrađen je ECTS bodovni sustav, čime je moguće prihvatiti i zainteresirane iz drugih studija, odnosno omogućiti polaznicima ovog studija komplementarnost u nastavi s drugim studijima. Upravo tako koncipiran studij mogao bi biti solidna osnova edukacije u novim europskim programima specijalizacije iz pedijatrije, pogotovu za dio primarne zdravstvene zaštite.

LITERATURA
1. Grgurić J, Rister- Šokčević A, Švel I, Trenc S, Nikpalj B, Vukelić S. Zdravstveno stanje i zdravstvena zaštita majke i djeteta. U: Popović B. Letica S. Škrbić M.(ur) Zdravlje i zdravstvena zaštita. Zagreb. Jumena 1981;231-6.
2. Grgurić J. Uloga i smjernice razvoja Instituta u sustavu zdravstvene zaštite majki i djece. Arhiv ZMD 1978;22:315-30.
3. Fischer-Sartorius F. Rad ekipa na suzbijanju dječje smrtnosti na nekim područjima NRH. Arhiv ZMD 1958;1:3-9.
4. Grgurić J. Aktualnosti stručno-medicinskih poruka doc. dr Fischer- Sartorius. Arhiv ZMD 1990;9-12. 5. Kolbas V. Uvodnik: Prof. dr. Karlo Pansini 1915-1975. Arhiv ZMD 1975;1-2:3-7.
6. Grgurić J. Doprinos Prof Karla Pansinija unapređenju zdravstvene zaštite djece u Hrvatskoj. Arhiv ZMD 1985;3-4:171-4.
7. Švel I. Uz 25 godišnjicu postdiplomske nastave iz zaštite majke i djeteta. Arhiv ZMD 1979;5-6:335-41.
8. Švel I, Grgurić J. Suvremene edukacijske metode u nastavi pedijatrije Medicinski fakultet. Zagreb 1991.
9. Haggerty RJ. 2000 new pediatrics in the changing environment of children's need in the 21th century. Child Health1995;96:804-12.
10. WHO-European Health 21-WHO Regional Committee for Europe, Copenhagen 1998.
11. Europski program specijalizacije iz pedijatrije, Kordinacijski odbor akcije "Za osmjeh djeteta u bolnici" Zagreb, 2003.
12. Charter on training of medical specialists in the european community. Union europeenne des medecins specialistes, Management council od the UEMS, Berlin meeting, October 1993.
13. Europski prostor visokog obrazovanja (Bolonjska deklaracija) u: Prema društvu znanja. Rijeka. Adamić 2001.