Stupanj zadovoljstva roditelja bolničkom skrbi djece

Potaknuti promjenama za humanizacijom bolničkog liječenja djece, pokušali smo procijeniti zadovoljstvo roditelja bolničkom skrbi njihove djece i činitelje koji prema njihovome mišljenju olakšavaju, odnosno otežavaju djeci boravak u bolnici. Provedeno je anonimno anketiranje roditelja hospitalizirane djece na Odjelu za dječje bolesti Kliničke bolnice Osijek. Anketa je sadržavala osam pitanja: pet pitanja bila su procjene zadovoljstva od 1 (najniža ocjena) do 5 (najviša ocjena) s bolničkom skrbi u cjelini, skrbi medicinskih sestara, liječnika, rada nezdravstvenog osoblja i rada Igraonice. Ostala pitanja bila su: što je dijete plašilo u bolnici, što mu je olakšalo boravak i što mu se moglo svidjeti. Na anketu je odgovorilo 245 roditelja. Sudjelovali su većinom roditelji vrlo zadovoljni bolničkom skrbi. Prema zastupljenosti odgovora, dijete u bolnici najviše plaše postupci dijagnostike i liječenja, najlakše mu je kad su roditelji uz njega, a najviše mu se sviđaju mogućnosti igre i društvo druge djece. Uvažavanje psiholoških potreba djeteta koje se liječi u bolnici i njegovih roditelja može odrediti njihovo zadovoljstvo i kakvoću bolničke skrbi. Stoga je i dalje potrebna psihološka pomoć bolesniku kod postupaka dijagnostike i liječenja, ublažavanje boli, liberalizacija boravka roditelja uz dijete u bolnici i organiziranje aktivnosti za bolesnike slične onima u svakodnevnom životu. Anketiranje bolesnika (roditelja) u bolnici ima metodološke nedostatke zbog kojih ispitivanja kakvoće zdravstvene skrbi što ih provodi zdravstvena ustanova mogu dati pristrane odgovore UVOD

Liječenje djeteta u bolnici poseban je oblik zdravstvene zaštite uz koji se, osim stručnih, vežu i posebni psihološki i socijalni problemi.
Biti bolestan i boraviti u bolnici, za većinu osoba je općenito neugodno i tjeskobno iskustvo. Bolesnik se u bolnici često osjeća kao stranac, nenaviknut na njezinu strukturu, postupke i jezik. U bolnici je pojedincu narušen uobičajeni životni ritam, postoji visoki stupanj ovisnosti o drugome i uznemirujući događaji (1).
Bolesno dijete u bolnici doživljava strah i tjeskobu više nego odrasli zbog često bolnih dijagnostičkih i terapijskih postupaka i boravka u nepoznatoj okolini. Osjećaje i zbivanja u bolnici dijete teže razumije zbog dobi i razine psihosocijalnog razvoja. Posebno u predškolskoj dobi dijete je u bolnici uplašeno zbog odvojenosti od roditelja/majke, ograničavanja kretanja i nedostatka normalnih aktivnosti (igre) (2, 3). Može se osjećati odbačeno i nevoljeno, a neka djeca mogu vjerovati kako je boravak u bolnici kazna za njihov neposluh (1).
Sa stanovišta liječnika koji je odgovoran za bolesno dijete percepcija bolesnikovih (dječjih) psiholoških i medicinskih potreba nikad nije bila jednaka, a to nije ni sada. To nužno ne znači da je postojala ili da postoji neosjetljivost na djetetove psihološke potrebe, nego da su one sagledavane iz drugoga kuta. Postojala su i postoje uvjerenja kako boravak u bolnici ne zastrašuje i nije prijetnja djetetovom psihičkom zdravlju, kako stalni posjeti ili prisutnost roditelja uznemiravaju dijete i kako igra za bolesno dijete nema posebne važnosti (3). U povijesnom razvoju bolničkog liječenja djece zabilježeno je kako su do početka prošlog stoljeća bolnice i sirotišta bili istovjetni (4). Teško bolesna djeca bila su hospitalizirana među odraslim bolesnicima (5). Ne tako davno posjeti roditelja, braće i sestara bolesnoj su djeci bili onemogućeni ili ograničavani na nekoliko minuta. Sudjelovanje roditelja u njezi djeteta kupanjem, hranjenjem i dojenjem te boravak uz dijete tijekom dana i praćenje na različite konzilijarne preglede i dijagnostičke postupke nije bilo uobičajeno. Danas je poznato kako psihološke teškoće djeteta kao pacijenta u bolnici, ali i njegove majke (bez obzira na uzroke djetetove bolesti), mogu otežati suradnju pri liječenju, a razina tjeskobe majke i posljedično razina tjeskobe bolesnog djeteta može usporiti brzinu njegova oporavka (6). Povelja o pravima djece u bolnici i Lista o pravima djeteta u bolnici (Europski parlament, 1988. godine)(7) te Otavska deklaracija o pravima djeteta na zdravstvenu zaštitu (Svjetska medicinska udruga, 1999. godine) (8) posebni su pravni dokumenti koji određuju načela boravka djece u bolnici.
Psihološke potrebe djece u bolnici u zbilji zadovoljavaju posebni programi i akcije.
U Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi programi usmjereni ka psihosocijalnim potrebama djece u bolnici počeli su se razvijati nakon Treće deklaracije o pravima djeteta šezdesetih godina prošlog stoljeća. Jedan od najpoznatijih takvih programa je Child life (9,10,11,12).
Savjet za bolničku skrb Američke pedijatrijske akademije smatra kako je program Child life osnova kvalitetne brige za djecu koja se liječe u bolnici (9). Ovaj program olakšava prilagodbu djeteta i obitelji na bolest i liječenje kroz igru, upoznavanje bolesnika i obitelji s medicinskim postupcima sukladno djetetovoj razvojnoj dobi i uspostavljanje psihoterapijskog odnosa s djecom i obiteljima kao podrška za sudjelovanje u liječenju (10,11). Hospitalizirana djeca uključena u ovakav program pokazuju značajno manje znakova emocionalne uznemirenosti, veće razumijevanje postupaka liječenja, manje negativističkog i nesuradničkog ponašanja, manje straha tijekom liječenja i manje promijenjenog ponašanja u bolnici i nakon boravka u njoj (3,12). U Republici Hrvatskoj konkretan napor za olakšavanje boravka djeteta u bolnici jest Akcija “Za osmijeh djeteta u bolnici”. Akciju su 1999. godine pokrenuli Savez društava "Naša djeca", Hrvatsko društvo za preventivnu i socijalnu pedijatriju i Hrvatska udruga medicinskih sestara - pedijatrijska sekcija. Njezin cilj je humanizacija bolničkog liječenja djece između ostaloga individualnim pristupom s mogućnošću svakodnevnih posjeta roditelja, pripomoći roditelja u njezi i liječenju te pedagoško, kulturno-zabavnih sadržaja i igre djece u bolnici (13).
Odjel za dječje bolesti KB Osijek u ovu se Akciju uključio 1999. godine. Najvažnije promjene koje smo učinili u našoj dječjoj bolnici je liberalizacija boravka roditelja uz dijete, sudjelovanje roditelja u liječenju i njezi djeteta. Tijekom vremena je osoblje razvilo zanimanje za povratnom informacijom o tome koliko su bolesna djeca i njihovi roditelji zadovoljni sadašnjim uvjetima bolničkog liječenja i kako procjenjuju napore uložene u poboljšanje njegove kakvoće. Ispitivanje bolesnika o kakvoći bolničkog liječenja u Hrvatskoj je rijetko.
Podatci iz drugih zemalja pokazuju kako se kakvoća zdravstvene skrbi procjenjuje i ispitivanjem roditelja bolesne djece (14) ili samih bolesnika (15). Analizom žalbi bolesnika i njihovih obitelji utvrđuju se uzroci njihova nezadovoljstva, a i načini za poboljšanje njihava zadovoljstva: npr. ljubaznijom komunikacijom s pacijentima, boljom organizacijom rada, povećanjem sigurnosti i čistoće okoline, različitim mogućnostima plaćanja usluga itd. (16,17,18). Mi smo pokušali provesti pionirsko anketiranje velikog broja roditelja čija su djece liječena u Odjelu za dječje bolesti KB Osijek. Postavljeni ciljevi bili su:
1) procijeniti stupanj zadovoljstva roditelja s bolničkom skrbi njihove djece, sa skrbi zdravstvenih i s radom nezdravstvenih djelatnika u bolnici i 2) procijeniti činitelje koji prema mišljenju roditelja olakšavaju, odnosno otežavaju djetetu boravak u bolnici, a ne odnose se na stručnost liječenja.
Očekivani su emocionalno angažirani roditeljski odgovori pod utjecajem neposrednog iskustva bolničkog liječenja njihova djeteta, s jasnim, općim informacijama o mogućim izvorima zadovoljstva ili nezadovoljstva.


ANKETA

DRAGI RODITELJI, DRAGI PACIJENTI!
Dani provedeni u bolnici ostaju iza vas. Kako biste pomogli zdravstvenom osoblju u liječenju i brizi za buduće bolesnike molimo odgovorite na anketu. Anketa je anonimnaPrilog 1. Anketni list kojim su ispitivani roditelji hospitalizirane djece
1-najniža ocjena / lowest grade      5-najviša ocjena / highest grade

1. Zadovoljstvo sa skrbi medicinskih sestara: / Level of satisfaction with the care given by nurses:

1        2        3        4        5

2. Zadovoljstvo sa skrbi liječnika: / Level of satisfaction with care given by doctors:

1        2        3        4        5

3. Zadovoljstvo radom igraonice i volontera: / Level of satisfaction with the work of the playroom and volunteers:

1        2        3        4        5

4. Zadovoljstvo ostalim osobljem (administracija, spremačice, pomoćne djelatnice, psiholog, fizioterapeut): / Level of satisfaction with other staff (administrative, cleaning, auxiliary workers, psychologist, physiotherapist):

1        2        3        4        5

5. Ocjena cjelokupne skrbi o djetetu: / Assessment of overall care of the child:

1        2        3        4        5

7. Što je djetetu olakšalo boravak u bolnici? / What made your child’s stay in hospital easier?

8. Što mu se svidjelo? / What did he/she like?

Primjedbe: / Comments:

Zahvaljujemo na suradnji! Odgovore možete ubaciti u kutiju za Anketu na Recepciji Pedijatrije pri izlasku iz bolnice. / Thank you for your help! You can drop your answers into the box for Questionnaires at the Paediatrics Reception desk as you leave the hospital.


METODA

Postupak i sudionici
Ispitivanje je provedeno na Odjelu za dječje bolesti Kliničke bolnice Osijek. To je akutna dječja bolnica koju čini osam pododjela. Skrbi za djecu od rođenja do osamnaeste godine života na 110 kreveta. Godišnje liječi između 4 200 i 4 300 ležećih bolesnika. Zapošljava 24 liječnika, 100 medicinskih sestara i pomoćnog osoblja, administraciju, jednog fizioterapeuta i jednog psihologa. Unutar Odjela svakodnevno djeluje Igraonica kao zaseban prostor opremljen didaktičkim igračkama, knjigama, televizorom i videorekorderom, gdje hospitalizirana djeca borave dio dana pod nadzorom stručnih izvanbolničkih, nemedicinskih djelatnika. Radi prikupljanja podataka sastavljena je anketa od 8 pitanja na jednom listu papira, djelomično po uzoru na anketu Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske iz 2001. godine. U anketi nisu traženi osobni podatci roditelja, djetetova dob i vrsta bolesti, zbog veće suradnje ispitanika i bolničkog osoblja. Pitanja su bila kratka i jednostavna. Vrijeme potrebno za ispunjavanje ankete procijenjeno je na desetak minuta.
Za prvih pet pitanja u anketi tražila se ocjena zadovoljstva skrblju medicinskih sestara i liječnika, zadovoljstvo radom ostalog osoblja u bolnici (administracija, pomoćni djelatnici, fizioterapeut i psiholog), zadovoljstvo aktivnostima igraonice i volontera te ukupna ocjena bolničke skrbi. Ocjene su bile na skali od pet stupnja: 1 (najniža ocjena) do 5 (najviša ocjena).Tri pitanja u anketi su bila otvorenog tipa ( bez ponuđenih odgovora): što je dijete plašilo u bolnici, što mu se moglo svidjeti i što mu je olakšalo boravak u bolnici. Na kraju ankete ostavljena je mogućnost za prijedloge. Anketa je sadržavala kratku uputu u kojoj su roditelji pismeno zamoljeni za anonimno odgovaranje na pitanja u cilju pomoći zdravstvenom osoblju u unapređenju brige i liječenja budućih malih bolesnika. Na dnu lista navedena je zahvala za suradnju i uputa o mjestu gdje se list može odložiti (Prilog 1.). Tiskano je 1000 anketnih listova prema približnom tromjesečnom broju djece koja se registriraju kao ležeći pacijenti na Odjelu za dječje bolesti, KB Osijek. Anketni listovi razdijeljeni su jednako za svaki pododjel. Zaposlenicima je objašnjen cilj istraživanja, a usmeno su se suglasili s provođenjem ankete.
Za sudjelovanje su zamoljeni roditelji čija su djeca liječena na našem Odjelu a došli su po svoje dijete nakon otpusta iz bolnice. Ispitana skupina roditelja bila je heterogena s obzirom na spol, dob, obrazovanje, socioekonomski status, nacionalnu i vjersku pripadnost, djetetovu kronološku dob, broj dosadašnjih hospitalizacija djeteta te vrstu djetetove bolesti. Roditelju je prazan anketni list uručila medicinska sestra uz molbu za suradnju i ispunjavanje ankete. Naglašena je anonimnost ankete i mjesto gdje mogu ubaciti odgovore ako se odluče na suradnju. Kutija za odgovore stajala je na recepciji Odjela četiri mjeseca, izvan bolesničkih soba i izvan ambulanti. Na kutiji za odgovore bila je obavijest o istraživanju. Podatci su prikupljeni tijekom veljače, ožujka, travnja i svibnja 2002. godine. Odgovori roditelja o stupnju zadovoljstva bolničkim liječenjem prikazani su kvantitativno, kao broj određenih ocjena na skali od 1 do 5.
Odgovori roditelja na pitanja otvorenog tipa analizirani su kvalitativno, prema sadržaju. Svi odgovori sličnog sadržaja svrstani su u jednu skupinu. Ovim razvrstavanjem odgovora dobivene su četiri sadržajno različite skupine. Skupine nisu bile unaprijed određene ili očekivane. Tako su, na primjer, odgovori o tome kako su dijete u bolnici plašile bocke, injekcije, igle, vađenje krvi, snimanja, infuzije, toplomjer i slično svrstani u skupinu koja se sadržajem odnosi na postupke dijagnostike i liječenja. Pobrojani su odgovori u skupinama i njihov relativan broj je prikazan u slikama.





REZULTATI

Od 1000 razdijeljenih anketnih listova anketu je vratilo potpuno ili djelomično ispunjenu 245 roditelja (24.5 %). Na sva pitanja odgovorilo je 98 roditelja ( 40% od 245 vraćenih). Većina roditelja procijenila je svoje zadovoljstvo s kategorijama bolničkom skrbi na skali od 1 do 5. U prvih pet pitanja 89% do 93% zaokruženih ocjena bile su ocjene 4 i 5, a najčešća (dominantna) ocjena je bila 5 (najviši stupanj zadovoljstva). Roditelji su podjednako zadovoljni s različitim vrstama djelatnika i djelatnosti u bolnici (tablica 1). Kod pitanja otvorenog tipa najviše je roditelja odgovorilo na pitanje što je djetetu olakšalo boravak u bolnici (86.53% ili 212/245); polovica roditelja je odgovorila na pitanje što se djetetu moglo svidjeti u bolnici (55.1% ili 135/245) a najmanje je bilo odgovora na pitanje što je dijete plašilo u bolnici (40% ili 98/245).

U odgovorima na pitanje što je dijete plašilo u bolnici najviše su primjeri koji se odnose na postupke dijagnostike i liječenja (43/98; vađenje krvi, injekcije, infuzija, toplomjer, snimanja i sl.); zatim su to odgovori koji se odnose na osjećaje djeteta i roditelja u novoj okolini ( 32/98; rastanak od roditelja, odlazak roditelja, samoća, strah od nepoznatih osoba i okoline i sl.), a treći po udjelu su odgovori koji se odnose na komunikaciju s osobljem ( 14/98; dijete plaše liječnici, medicinske sestre, neljubaznost i grubost). U najmanjem broju je navedeno kako dijete plaši bolnički okoliš ( 9/98; visoki, zatvoreni kreveti, svjetlo, bube) (slika 1). Na pitanje što djetetu olakšava boravak u bolnici roditelji su najviše navodili da je to njihova prisutnost (84/212; cjelodnevne, svakodnevne, duge ili vremenski neograničene posjete) a onda sadržaji kojima dijete može zadovoljiti svoje osjećajne i društvene potrebe ( 67/212; igraonica, igračke i igra s drugom djecom). Na trećem je mjestu navedeno kako boravak u bolnici djeci olakšava medicinsko osoblje (50/212; neodređeno, ljubazan i pažljiv pristup osoblja). Najmanje odgovora je prema kojima je boravak u bolnici djeci olakšan liječenjem (11/212; neodređeno liječenje, ozdravljenje) (slika 2). Na pitanje što se djetetu moglo svidjeti u bolnici roditelji su najviše naveli nemedicinske sadržaje: igraonica, igra, igračke, društvo druge djece (98/135). Na drugom i trećem mjestu u podjednakom broju roditeljima se svidjela ljubaznost osoblja (15/135) i mogućnost sudjelovanja u njezi svojega djeteta (14/135; hranjenje, kupanje i dojenje) (slika 3). Na posljetku, pojedinačnih primjedaba je bilo 37, od čega 6 pozitivnih i 31 negativna. Pozitivne primjedbe su zahvale za ljubaznost i želje za nastavak dobrog rada. Negativne primjedbe se najviše odnose na nezadovoljstvo komunikacijom s liječnikom i medicinskim sestrama (19/31): nedostatak vremena liječnika, nestrpljivost, grub pristup, doživljaj nebrižnosti i neljubaznosti. Ostale primjedbe odnose se na nezadovoljstvo čistoćom, hranom i krevetima (9/31) te nezadovoljstvo zbog dugog čekanja dijagnoze bolesti (3/31).
RASPRAVA
Naše ispitivanje pionirski je pokušaj istraživanja kvalitete bolničkog liječenja djece u Hrvatskoj prema doživljaju roditelja hospitalizirane djece. Analiza broja dobivenih odgovora i ocjena naše bolničke skrbi pokazala je metodološke nedostatke anketiranja koje razlažemo prije rasprave samih rezultata. Roditelji koji su odgovorili na anketu u velikom su broju (86% do 93%) bili vrlo ili potpuno zadovoljni bolničkom skrbi svoje djece. No tri četvrtine očekivanih odgovora na anketu ostalo je uskraćeno. To pokazuje kako se prigodni uzorak ispitanika prema kojima je bila usmjerena anketa pretvorio u pristrani uzorak. Drugim riječima, u anketi su sudjelovali gotovo isključivo roditelji s pozitivnim iskustvom bolničke skrbi djece. Prema literaturi postoji nekoliko općih uzroka koji objašnjavaju pristranost uzorka i slabiju suradnju ispitanika. To su anketar, uvjeti anketiranja, predmet ispitivanja i sama anketa (19). Nosilac naše ankete bila je ustanova o kojoj se tražilo mišljenje i s kojom su ispitanici - roditelji u zavisnom odnosu. Tako je možda pobuđena sumnjičavost upotrebe odgovora bez obzira na zajamčenu anonimnost.
Zatim, anketa se ispunjavala unutar bolnice, a anketu su roditeljima uručivale medicinske sestre koje su skrbile o djeci, a o kojima se tražila ocjena. Moguće je da su očekivale pozitivne ocjene i nesvjesno projicirale svoja očekivanja prema roditeljima. Također postoji vjerojatnost kako su odgovore uskraćivali roditelji s negativnim mišljenjem ili oni koji su smatrali kako njihovo mišljenje ne može utjecati pozitivno na bolničku skrb djeteta. Predmet ispitivanja, bolničko liječenje djece, stresni je događaj ili traumatsko iskustvo za koje se vežu osjećaji straha, krivnje i tjeskobe. Kako se anketa ispunjavala neposredno prilikom djetetova povratka kući, moguće je da su roditelji bili više usmjereni prema uobičajenom, normalnom životnom ritmu, a manje su bili spremni izvještavati o uznemirujućem, završenom događaju. Ovi metodološki nedostatci mogu se u daljnjim istraživanjima izbjeći ispitivanjem roditelja ili/i pacijenata izvan bolnice, ili anketari trebaju biti nemedicinskog profila koji bi naglasili jednaku važnost pozitivnih i negativnih iskustava nakon liječenja. Daljnja analiza odgovora naših roditelja na pitanja otvorenog tipa pokazala je očekivano sadržajno emotivne odgovore. Dijete u bolnici (i njihove roditelje) najviše plaše bolni i nepoznati dijagnostički i terapijski postupci. To kazuje kako psihološki i medikamentni načini ublažavanja boli (pr. objašnjenje postupka, skretanje pozornosti, ohrabrenje, anestetičke kreme) trebaju biti svakodnevni. Pacijentu, odnosno roditelju nužno je kraće ili opširnije pojasniti unaprijed i “bezbolne” dijagnostičkih postupke kao ultrazvučne preglede, rengensko, elektroencefalografsko, elektrokardiografsko snimanje. Odgovori i kliničko iskustvo pokazuju kako se dijete (i roditelj) može plašiti različitih pretraga samo stoga što ne zna zbog čega se one provode, kako izgledaju uređaji pomoću kojih se snima i koliko ovakve pretrage oslikavaju težinu bolesti.
Osim toga, naši su rezultati pokazali kako u specifičnoj situaciji, kao što je djetetova bolest i bolničko liječenje, većina roditelja ima potrebu biti uz dijete i sviđa im se kad ono u bolnici ima mogućnosti za igru.
Zašto je roditeljima važno biti uz dijete u bolnici i zašto je važno djetetu omogućiti igru?
Boravak uz dijete tijekom njegova liječenja pruža roditeljima doživljaj uvida u situaciju i mogućnost utjecaja na zbivanja. Time ostvaruju veću mogućnost priskrbljivanja informacija od liječnika i medicinskih sestara i mogućnost razgovora s drugim roditeljima (kao socijalna podrška) čija se djeca isto liječe u bolnici. Ove metode su način suočavanja sa stresnom situacijom a ublažavaju osjećaj tjeskobe, bespomoćnosti i pasivnosti (20). Bolest i načine njenog liječenja laici teško razumiju. Ono što mogu razumjeti i prepoznati su psihološke potrebe svojega (bolesnog) djeteta i načine njihovog zadovoljenja. Djeca vole igru i ona im je potrebna. Igranje u bolnici znači vezu s domom i aktivnostima koje prate odrastanje izvan bolnice. Pozornost s bolesti dijete preusmjerava na igru i očituje osjećaje koji prate bolest i okolne događaje (strah, ljutnja, neizvjesnost, bol, gubitak kontrole) (10,11).
Roditelji koji su naveli kako djetetov boravak u bolnici najviše olakšavaju njihova prisutnost i igra, isti su oni zadovoljni bolničkom skrbi. Stoga je moguće da ovi uvjeti u bolnici pridonose osjećaju zadovoljstva i doživljaju kvalitete bolničkog liječenja djeteta. Razumijevanje ovih ponašanja i potreba djece i roditelja od strane zdravstvenog osoblja pridonosi stvaranju međusobno pozitivnih odnosa, bolje komunikacije i s tim u vezi uspješnosti liječenja. U literaturi se navodi kako, premda je prije svega značajno stručno liječenje bolesnika, u odnosu bolesnik-liječnik većina ljudi visoko procjenjuje liječnike koji se percipiraju kao prijateljski, zainteresirani za bolesnika kao osobu, koji su ohrabrujući i ispoljavaju smiren i stručni dojam. Suprotno, liječnici koji se doimaju emocionalno neutralni, ocijenjeni su manje pozitivno, možda zbog doživljaja udaljenosti i nebrižnosti (1).
Odgovori naših roditelja mogu koristiti pri sastavljanju skala procjene s pomoću kojih bi se dalje preciznije odredila kvaliteta bolničke skrbi. Uputno je ispitivati i samu hospitaliziranu djecu uz određivanje razlika u doživljaju bolničkog liječenja s obzirom na djetetovu dob, vrstu bolesti, broj boravaka u bolnici i karakteristike roditelja.
ZAKLJUČAK
U našem ispitivanju roditelja hospitalizirane djece manji broj je odgovorio na anketu u kojoj ih se pitalo brojčano i opisno o zadovoljstvu s bolničkom skrbi. Ocjene ukupne skrbi, rada zdravstvenih i nezdravstvenih djelatnika u najvećem su broju bile visoko pozitivne. Roditelji su procijenili kako je boravak u bolnici djetetu primarno olakšan njihovom prisutnošću, a najviše im se za dijete u bolnici svidjela mogućnost igre. Ono što djecu najviše plaši tijekom bolničkog liječenja su postupci dijagnostike i liječenja a najmanje bolnički okoliš. Zadovoljene psihološke i socijalne potrebe bolesnog djeteta dio su doživljaja kvalitetne bolničke skrbi. Provedena anketa u našoj bolnici novi je pokušaj ovakvog istraživanja u Hrvatskoj. Ona je registar sadašnjih uvjeta bolničkog liječenja djece koje će tijekom vremena zacijelo mijenjati svoja obilježja. Anketiranje bolesnika u bolnici ima pak sasvim određene metodološke nedostatke, koji sami po sebi jesu povratna informacija o tome kako priskrbiti valjane podatke od bolesnika i kakav doživljaj bolesnici mogu imati prema zdravstvenom osoblju. Izvori bolesnikovog zadovoljstva i nezadovoljstva ne moraju nužno biti u vezi sa stručnošću i znanjem liječnika. Maksimalan boravak roditelja uz dijete u bolnici, igru i druge strukturirane sadržaje i dalje treba promicati, bez obzira na to koliko se to katkad u stvarnosti čini teško podnošljivim za osoblje i beskorisnim za djetetovo zdravstveno stanje.

LITERATURA

1.Sarafino EF. In the Hospital: The Setting, Procedures, and Effects on Patients. U: Sarafino EF. Health Psychology:
biopsychosocial Interactions, 2.izd. New York: John Wiley & Sons Inc, 1994; 309-338.
2.Havelka M. Zdravstvena psihologija. 2.izd. Jastrebarsko: Slap, 2002: 250.
3.Thompson RH. Child life programs in paediatric settings. Inf Young Children 1989; 2:75-82.
4.Grgurić J. Povijest bolničkog liječenja djece. U: Grgurić J, Paravina E, ur. Za osmijeh djeteta u bolnici: priručnik za program
humanizacije bolničkog liječenja djece, 2. izd. Zagreb: Savez društava Naša djeca Hrvatske, Koordinacijski odbor akcije Za Osmijeh djeteta u bolnici, 2001; 14-15.
5.Šoštarić Kručaj Z, Mandić Z. Razvoj Klinike za pedijatriju Kliničke bolnice Osijek: u povodu 50-obljetnice osnutka Odjela za dječje bolesti “Osijek” 1947.-1997. Paediatr Croat 1998; 42:149-52.
6.Ferguson B F. Preparing Young Children for Hospitalization: A Comparison of Two Methods. Paediatrics 1979; 64: 656-64.
7.Paravina E. Konvencija UN o pravima djeteta. U: Grgurić J, Paravina E, ur. Za osmijeh djeteta u bolnici: priručnik za program humanizacije bolničkog liječenja djece, 2. izd. Zagreb: Savez društava Naša djeca Hrvatske, Koordinacijski odbor akcije Za osmijeh djeteta u bolnici; 2001; 9-13.
8.Otavska deklaracija o pravu djeteta na zdravstvenu zaštitu. U: Mardešić D. i sur. Pedijatrija. 7.izd. Zagreb: Školska knjiga, 2003; XI-XIV.
9.American Academy of Paediatrics-Committee on Hospital Care: Child Life Services (RE9922). Paediatrics 2000;106:1156-159.
10.American Academy of Paediatrics-Committee on Hospital Care: Child Life Programs (RE9305). Paediatrics 1993; 91:671-73.
11.American Academy of Paediatrics-Committee on Hospital Care: Child Life Programs for Hospitalized Children. Paediatrics 1985; 76:467-70.
12.Gaynard L, Wolfer J, Goldberger J, Thompson RH, Redburn L, Laidley L. Psychosocial Care of Children in Hospital: a Clinical Practice Manual From the ACCH Child Life Reasearch Project: Bethesda: Association for the Care of Children s Health, 1990; 159.
13.Paravina E. Cilj, program i način provedbe akcije Za osmijeh djeteta u bolnici: U: Grgurić J, Paravina E, ur. Za osmijeh djeteta u bolnici: priručnik za program humanizacije bolničkog liječenja djece, 2.izd. Zagreb: Savez društava Naša djeca Hrvatske, Koordinacijski odbor akcije Za osmijeh djeteta u bolnici; 2001;16-19.
14.Marchetti F,Bonati M, Marfisi RM, La Gamba G, Biasini GC, Torgoni G. Parental and primary care physicians views on the management of chronic diseases. A study in Italy.The Italian Colaborative Group on Paediatric Chronic Diseases. Acta Paediatr 1995; 84: 1165-172.
15.Pichert JW, Miller CS, Hollo AH, Gauld-Jaeger J, Federspiel CF, Hickson GB. What health professionals can do to identify and resolve patient dissatisfaction. Jt Comm J Qual Improv 1998;24:303-12.
16.Allen LW, Creer E, Leggitt M. Developing a patient complaint tracking system to improve performance. Jt Comm J Qual Improv 2000, 26: 217-26.
17.Fowler E, MacRae S, Stern A, Harrison T, Gerteis M, Walker J, Edgman-Levitan S, Ruga W. The built enviroment as a component of quality care: understanding and including the patient˘s perspective. Jt Comm J Qual Improve 1999; 25: 352-62.
18.Pichert JW, Pederspiel CF, Hickson GB, Miller CS, Gauld- Jaeger J, Gray CL. Identifying medical center units with disproportionate shares of patient complaints. Jt Comm J Qual Improv 1999; 25:288-99.
19.Supek R. Ispitivanje javnog mnijenja. Zagreb: Liber, 1981; 467.
20.Sarafino EP. Stress, Illness, and Coping. U: Sarafino EP. Health Psychology: biopychosocial interactions. New York: John Wiley&Sons, Inc, 1994: 71-166.