Specifičnosti poremećaja kolornog vida kod djece i mladeži

Rano ispitivanje kolornog vida u djece i mladeži od velikog je značenja kako za pojedinca tako i za društvo općenito. Rana detekcija kolornih poremećaja, tj. diskromatopsija, pruža mogućnost djetetu da se privikne na kolorni poremećaj, a isto tako i njegova obitelj. U vremenu odrastanja dijete s poremećenim kolornim vidom u suradnji s obitelju i nastavnicima mora pronaći ispravan način učenja i stjecanja znanja tijekom školovanja. Glavni cilj ovakvog kliničkog stava je ispravan odabir zvanja kod mladih osoba s poremećenim kolornim vidom te izbjegavanje svih problema koje bi moglo donijeti kasno ispitivanje, tj. kasno otkrivanje pojedinog kolornog poremećaja. Stoga za vrijeme odrastanja, kako ispitanik psihički i fizički sazrijeva, valja u više navrata obaviti ispitivanje kolornog vida različitim kolornim testovima i metodama. UVOD

U procesu gledanja postoji osjet svjetla i boje. Da bismo mogli razumjeti posljedice poremećaja kolornog vida, treba se prvo osvrnuti na fizikalne osnove uzroka samog “daltonizma”. Stoga se treba upitati što je to uopće boja. Može se slobodno reći da je boja optička iluzija i da ona postoji samo za oko koje apsorbira svjetlost, tj. elektromagnetsko zračenje vidljivog dijela spektra valne dužine od 380 do 760 milimikrona putem svojih fotoreceptora i pigmenata mrežnice za svaku osnovnu boju, posebno npr. crvenu kod 595, zelenu kod 550 i plavu kod 450 milimikrona. Sam doživljaj viđenog dovršava se u centrima vida kore velikog mozga. Dakle, to je psihofiziološki fenomen, a svrstava se u jedan od najsloženijih procesa u organizmu uopće (18, 21). Boja ima svoju valentnost ili zbroj njenih triju svojstava, a to su: ton ili osjet boje, zasićenost ili saturaciju i luminoznost, svjetlosni ton ili tzv. sjajnost boje. Područje ispitivanja osjeta boja, tj. kolornog vida, pripada u područje oftalmologije, ali zbog širine populacije koja se testira, ispitivanje kolornog vida svrstava se i u domene drugih medicinskih specijalnosti, i to prvenstveno pedijatrije, neurologije, školske medicine te medicine rada, a i drugih izvanmedicinskih struka kao što su npr. psihologija, pedagogija i sociologija. Proces gledanja boja temelji se na percepciji ili opažanju. Percepcija je dakle proces s kojim postajemo svjesni predmeta, njihovih svojstava i odnosa u svojoj okolini (19, 20). Percepcijom stječemo određena znanja a i pojedine vještine, stoga nam je ovdje vidna ili vizualna percepcija, pogotovu u svijetu boja, vrlo važna za našu profesionalnu, umjetničku, osobnu i socijalnu afirmaciju, osobito kod mladih osoba u razdoblju njihova odrastanja i školovanja.
S povećanom upotrebom boja kao vrste pomagala u učenju na svim razinama školovanja, osobito u predškolskom i školskom odgoju, djeca s normalnim kolornim vidom, a i ona s poremećenim, nailaze na prve probleme. Djeca, naime, moraju znati razlikovati osnovne boje, svatko prema svojim mogućnostima, tj. moraju ih znati barem ispravno imenovati. Poznavanje boja i njihovo imenovanje i kod djece s poremećenim kolornim vidom važno je za sam proces učenja i svladavanje školskoga gradiva. Stoga je rana detekcija poremećaja kolornog vida vrlo važna. Odgajatelji, učitelji i roditelji moraju biti pravodobno i stručno obaviješteni o kolornim poremećajima, kako bi djetetu pomogli kod učenja i tako lakše prebrodili probleme vezane za poremećeni kolorni vid. Cilj ranog ispitivanja kolornog vida djece i informiranja roditelja i nastavnika jest da se po svaku cijenu izbjegne pogrješan odabir zanimanja, koji mladoj osobi može prouzročiti mnogo frustrirajućih problema (18, 19, 20, 21). Postoje dvije velike skupine poremećaja kolornog vida koji mogu biti kongenitalni i stečeni, a to su dikromazija (protanopija, deuteranopija i tritanopija) i anomalna trikromazija (protanomalija, deuteranomalija i tritanomalija) uz akromatopsiju ili monokromaziju, koja je ujedno i najteži i vrlo rijedak kolorni poremećaj. Zastupljenost kolornih poremećaja varira između naroda, rasa i spolova, a u Europi iznosi oko 8,0% kod muškaraca i 0,4% kod žena. Prva se skupina odnosi na dvobojnu percepciju, tj. dikromaziju, što znači da takvo dijete vidi samo dvije glavne boje, dok je za jednu potpuno slijepo, tj. ima bezbojni odgovor. Anomalni trikromati imaju nepravilnu trobojnu percepciju, tj. slabovidni su za pojedinu boju i nisu svjesni svoje mane dok ih na to ne upozori netko iz njihove okoline. Taj je kolorni poremećaj lakši od dikromazije. Anomali su sposobni za veliki dio zanimanja i sudjelovanje u prometu, za razliku od dikromata. Dikromati su od rane mladosti svjesni svoga poremećaja, jer uporno griješe tamo gdje druga djeca nemaju problema u prepoznavanju boja. Ova djeca nisu sposobna za veliki dio zanimanja, osobito u profesionalnom prometovanju (18, 21).

R a n i r a z v o j k o l o r n o g v i d a

Brojne fiziološke studije su dokazale punu osjetljivost na boje u ranoj dojenačkoj dobi, čak od 15. dana života. Razumna sposobnost u imenovanju i prepoznavanju boja razvija se u 2. godini života s povećanom sigurnošću imenovanja i prepoznavanja do 4. godine. Dvomjesečna djeca mogu razlikovati plavo, plavozeleno, narančasto, crveno, crvenopurpurno i plavopurpurno od bijele boje, a između 11. i 12. tjedna mogu razlikovati crveno od zelenog. Blaga preosjetljivost na plavo zapažena je kod djece u dobi između 3. i 14. tjedna života. U najširem literaturnom ispitivanju G. V e r r i e s t je citirao više od 100 referenci i podcrtao 2 glavna zaključka: 1) rana detekcija poremećaja kolornog vida vrlo je značajna i 2) različiti dijagnostički testovi postižu svoj maksimum u različitoj životnoj dobi djece, pa i odraslih, te ih ispitivač treba znati odabrati i primijeniti kod testiranja, i to za svaki kolorni poremećaj (3, 7, 11, 12, 13, 21).

Z n a č e n j e b o j a u e d u k a c i j i d j e t e t a

Suvremeni oblik školovanja i općenito življenja podrazumijeva normalan kolorni vid. Odabir boja kao pomagala kod učenja slova i brojki vrlo je važan za svako dijete, bez obzira na kolorni vid. Postoje kolorni sustavi za djecu s kolornim poremećajima, koji uključuju blokove raznih materijala, različite veličine i boje, a prikazuju četiri pravilna geometrijska tijela, tako da se boja uči i povezuje i s taktilno kinestetičkom percepcijom, a cilj je takvog treninga da se djetetu sugerira odabir pojedine boje i putem oblika samih likova. Faktor boje je još značajnije povezan s određenim zvučnim tonovima, pa je riječ o auditivnoj percepciji, isto primijenjenoj za učenje i raspoznavanje boja (1, 4, 5). U srednjoškolskoj, zahtjevnijoj edukaciji, boje postaju još važniji dio gradiva u predmetima kao što su zemljopis, kemija, fizika, biologija, matematika, elektronika, povijest umjetnosti i sl. Poznavanje boja ili na vrijeme uočen problem u poremećenom prepoznavanju boja uvelike će olakšati edukaciju djeci i mladeži, kako bi na vrijeme i na ispravan način počeli tražiti svoj put u stjecanju znanja. Suvremena medicina ne treba naglašavati kolorni poremećaj kao životni hendikep koji sputava, već s djecom koja imaju poremećeni kolorni vid treba tražiti nova kompromisna životna i profesionalna rješenja u svladavanju novih prepreka (9, 10).

K o l o r n i p o r e m e ć a j i k a o h e n d i k e p u š k o l o v a n j u – d a i n e ?

Nekoliko različitih studija provedeno je radi određivanja poteškoća prilikom školovanja djece s poremećenim kolornim vidom. I veliki broj učitelja najranije školske dobi navodi teškoće u igri i učenju kod poremećenog osjeta boja kod takve djece. Katkad taj problem potpuno zanemaruju sami učitelji ili pak roditelji, što nije dobro za dijete s poremećenim kolornim vidom. Druge pak studije ne pokazuju povezanost između poremećaja kolornog vida i uspjeha u osnovnoj školi, tj. nije primaran ili odlučujući. U Engleskoj je obavljen niz kolornih testiranja s različitim testovima i metodama nad djecom različite školske dobi, uz savjetovanje s učiteljima i nastavnicima različitih predmeta, da bi se procijenile poteškoće prilikom samog procesa učenja i njihove povezanosti s kolornim poremaćajem. Vrlo je važno poslušati dijete koje se tuži na vlastiti poremećaj u razlikovanju boja u procesu učenja, koji je najviše izražen kod dikromata, i to protanopa i deuteranopa nešto manje. To je zapažanje najčešće izraženo u dobi između 11. i 16. godine života, a djeca su u tim godinama djelomično upućena u to koji bi im oblik zanimanja bio prikladan s obzirom na kolorni poremećaj. Nekolicina testirane djece navodi da su imali poteškoće prilikom školovanja, a jedan dio ističe nedostatak razumijevanja od učitelja i nastavnika. Školski psiholog stoga ima vrlo značajnu ulogu u objašnjenju ovog poremećaja nastavnicima i djetetu te njihovoj suradnji, a zajedno s djetetom, nastavnicima i roditeljima treba olakšati sam proces rada, tj. učenja i svladavanja svakodnevnih teškoća “mladom daltonistu” (2, 4). Teškoće poremećenog kolornog vida dolaze do izražaja i izvan škole, npr. kod kuće prilikom hranjenja (odbojna boja pojedine hrane), češće sklonosti nezgodama u kući i izvan nje, teško razlikovanje prometnih znakova, smanjena motivacija za gledanje TV i rada na računalu. Sve gore navedeno je izravna posljedica poremećenog kolornog vida.

Z n a č e n j e r a n e d e t e k c i j e

Kod djece s poremećenim kolornim vidom vrlo je značajno savjetovanje radi odabira zanimanja, kako bi se izbjegla baš ona usko vezana za razlikovanje boja. Zbog toga je vrlo važna rana detekcija kolornog poremećaja i rano upoznavanje djeteta s problemom koji on sa sobom nosi. U više obavljenih studija kod odabira zanimanja od 850 ispitanih mladih osoba s poremećenim kolornim vidom u dobi od 10. do 18. godine prikazano je da ih je 62,0% odabralo baš ono zanimanje za koje je nužan normalan kolorni vid. Četiri godine poslije 150 od 850 mladih ispitanika s poremećenim kolornim vidom promijenilo je svoj tadašnji odabir zanimanja, i to nakon stručnog savjetovanja. Većina stručnjaka za kolorni vid prepopručuje testiranje u ranoj životnoj dobi, i to još u onoj predškolskoj. Smatra se da je optimalna dob za testiranje pred sam početak osnovnog školovanja, a neki autori ipak preporučuju kolorno testiranje i u ranoj predškolskoj dobi, i to oko 4. godine (6, 8, 13, 16). Preporuka ispitivanja kolornog vida kod nas je prije polaska u školu, početak srednje škole (odabir zanimanja) i pri zapošljavanju u specifična zanimanja (21, 22).

M e t o d e i t e s t o v i u d i j a g n o s t i c i k o l o r n o g v i d a d j e c e

Provedeno je nekoliko različitih pokušaja ispitivanja radi procjene stanja dječjeg kolornog vida, tj. razvijenosti osjeta za boje, ali svi su imali neke nedostatke, naime, bili su ograničeni u svojim mogućnostima i prilagođenosti uzrastu. Neki autori smatraju da uopće nema testa primjerenog djeci. Drugi pak tvrde da rješenje zadatka određuje oblik metode i vrstu testa koji će se primijeniti za svaki određeni kolorni poremećaj i uzrast djeteta. Pristup zasnovan na načelu odvajanja ponuđenih boja s odgovorima “slično” i “nije slično”, primjenjuje se kod razlikovanja štapića kontrastnih boja. Pojedini autori tvrde da petogodišnjak uopće ne može stopostotno pouzdano riješiti test koji se zasniva na načelu razlikovanja boja brojevima, jer su u toj dobi drukčiji oblici znatno primjereniji i daju bolje, ali i različite rezultate kolornog testiranja. Nasuprot njima neki su autori uspjeli dokazati da su plastične obojene figurice za mlađe dijete znatno primjerenije od pseudoizokromatskih Ishiharinih tablica, pa i onih prilagođenih za djecu i analfabete. Ipak, postavljanje točne kolorne dijagnoze kod djece ne može biti potpuno potvrđeno s navedenim dijagnostičkim testovima. U praksi su prihvatljivi rezultati provedeni kod trogodišnjaka i četverogodišnjaka putem kolornog tetsta panel D-15, koji se satoji u obliku piona različitih boja. Nedvojbeno najčešće pogrješke koje se javljaju prilikom navedenih kolornih testiranja su lažno pozitivni rezultati. Također postoje posebna izdanja pseudoizokromatskih tablica raznih autora, koje se vrlo često primjenjuju, npr. Ishihara, Color vison testing “Made Easy” i dr. Ploče tih tablica su razni oblici geometrijskih likova, npr. krugovi, kvadrati, trokuti i drugi razni pojmovi umjesto brojki i slova, a prilagođeni su djeci i analfabetama raznih uzrasta. Polakove ploče npr. sadrže različite slike bliske djeci u obliku likova raznih životinja i služe za kolorno testiranje (16, 17, 19, 20).

P r i m j e n a k o l o r n i h t e s t o v a k o d m e n t a l n o r e t a r d i r a n e d j e c e

Mentalno retardirani pacijenti, bez obzira na životnu dob, najčešće imaju intelektualnu zrelost na razini dječje dobi, zbog čega se testovi za ispitivanje kolornog vida primjereni dječjem uzrastu mogu upotrijebiti i kod mentalno retardiranih osoba. Budući da većina ovih bolesnika vrlo često uzima različite vrste lijekova, ispitivanje kolornog vida služi i kao pokazatelj bolesnikovog općeg stanja zdravlja, ali i kao pokazatelj stečenih diskromatopsija. Vrlo je teško postići pravovaljane rezultate učestalosti diskromatopsija kod mentalno retardirane djece te utvrditi vrste samih kolornih poremećaja. Naime, ona su ipak vrlo slična učestalosti kongenitalnih diskromatopsija u normalne djece, ali se znatno razlikuju u zastupljenosti i vrstama stečenih diskromatopsija (14, 15, 17).

I s p i t i v a n j e k o l o r n o g v i d a k o d n a s

Kod nas su prva istraživanja učestalosti poremećaja kolornog vida proveli P e i ć, C v e t n i ć, S e b a s t i j a n i s u r. Istraživanja ovih stručnjaka ne zaostaju za istraživanjima ni po veličini, ni po metodama, a ni po zaključcima svjetskih imena na području ispitivanja kolornog vida. Zaključci su sljedeći: 1) Potaknuti inicijativu ispitivanja kolornog vida adekvatnim testovima i metodama prilagođenim za svaki uzrast na sistemaskim pregledima u pedijatrijskim ambulantama i ambulantama školske medicine, a preciznija dijagnostika kolornog vida treba se provoditi na očnim klinikama. 2) Odgajatelji u vrtićima, učitelji i nastavnici u osnovnim školama moraju biti informirani o radu s ovakvom djecom. 3) Sve je ovo podvrgnuto cilju da se danas djetetu, a sutra odrasloj osobi pomogne u socijalnoj, umjetničkoj i profesionalnoj afirmaciji, jer se na taj način izbjegavaju nesporazumi i nezadovoljstva koja suvremen način života danas nudi. 4) Kod nas je preporuka da se ispitivanje kolornog vida provodi prije polaska u školu, potom pri prelasku u srednju školu kod odabira zanimanja i pri zapošljavanju u specifična zanimanja (20, 22). Također treba napomenuti da medicina rada ima vrlo važnu odluku pri savjetovanju pojedinca s poremećenim kolornim vidom kod odabira pojedinih zanimanja, i to u skladu sa zakonskim odredbama s kojima su kolorni poremećaji regulirani (20, 22).

LITERATURA

1. Alexander KR. Colour testing in children. Am J Optom 1975;52:332-37.
2. Bacon L. Colour vision defect – an educational handicap. Med Off 1971;125:199-09.
3. Bouman MA, Walraven PL. A study of normal and defective colour vision. Visual Problems of Colour 1957;2:463-73.
4. Carpenter DV. An examination of the difficulties encountered by colour vision defective pupils in a Wiltshire school (dissertation). Bristol. Bristol University; 1983;171-8.
5. Cook WA. Ability of children in colour discrimination. Child Dev 1931;2:303-20.
6. Fletcher RJ. Investigating juvenile Daltonism. The Optician 1979;177:9-14.
7. Gallagher JR, Gallagher CD. Colour vision screening of preschool and first grade children. Arch Ophthalmol 1964;72:200-11.
8. Gardiner PA. The Guy’s colour vision test for young children. Keeler Instruments Journal 1972;17-9.
9. Judd DB, Wyszecki G. Colour in Business. J Opt Soc Am 1975;54:21-7.
10. Judd DB. Spectral distribution of typical daylights as a function of color temperature. J Opt Soc Am 1964;54:1031
. 11. Lakowski R. Age and colour vision. Adv Sci 1958;15:231-6.
12. MacNichol EF. Three-pigment colour vision. Sci Am J 1964;211:48-6.
13. Sassoon RF, Wise JB. Diagnosis of colour vision defects in very young children. Lancet 1970;419-20.
14. Taylor WG. Practical problems of defective colour vision. Practitioner 1975;214:654-5.
15. Thuline HC. Colour blindness in children. Clin Pediat 1972;11:295-9.
16. Verriest G. Colour vision test in children. Soc Ophthal 1981;92-9.
17. Verriest G. An evaluation of three new colour vision tests. Mod Probl Ophthalmol 1978;19:131-5.
18. Čupak K. i sur. Oftalmologija. IV izdanje. Zagreb: Nakladni zavod Globus 1994;178-82.
19. Staničić V. Oštećenja vida – biopsihosocijalni aspekti. Zagreb, Školska knjiga 1991;49-71.
19. Rogošić V. Učestalost kongenitalnih diskromatopsija u neselektiranoj muškoj populaciji srednje Dalmacije (magistarski rad). Zagreb. Sveučilište u Zagrebu; 2000;132-33.
20. Cvetnić B. Raspoznavanje boja. Željeznica u teoriji i praksi 1999;25:67-9.
21. Peić M. Prirođene mane u raspoznavanju boja. Nastavni tekst za dodiplomsku i postdiplomsku nastavu. Zagreb. Klinika za očne bolesti Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 1977;11-21.