Dijagnostičke metode i testovi kod poremećaja kolornog vida

Za dijagnostiku diskromatopsija na raspolaganju nam je više dijagnostičkih metoda i testova. Različitost dijagnostičkih metoda i testova unapređuje detekciju diskromatopsija, pravilnim odabirom testova, načinom rada i točnom interpretacijom dobivenih rezultata za svaku pojedinu diskromatopsiju, dobivamo nove odgovore na postojeća nesuglasja unutar struke. Danas je prihvaćeno da se kvalitativno i kvantitativno ispitivanje kolornog vida može obaviti istom preciznošću i istom ponovljivošću kao i ono kod ispitivanja vidnog polja. Klinička praksa kasni u realizaciji nove dijagnostike, pa na takav način pridonosi nedovoljnom razumijevanju ispitivanja kolornog vida. Dijagnostički je doprinos ispitivanja poremećaja kolornog vida rijetko kad ispravno shvaćen i zbog vrlo malog broja oftalmologa koji se bave ovim područjem rada. Kod dobro postavljenih indikacija treba voditi računa i o samim mogućnostima primijenjenih metoda i testova. Uz četiri dijagnostičke metode za ispitivanje diskromatopsija: metoda denominacije, komparacije, diskriminacije i egalizacije, nalazimo i tri vrste dijagnostičkih testova: dihotomne, kvalitativne i kvantitativne testove koji se dijele u dvije skupine, pigmentne i spektralne. Kolorni pribori proizlaze iz gore navedenih dijagnostičkih metoda i testova, a prilagođeni su točnoj dijagnostici svake pojedine diskromatopsije i uzrasta. U Hrvatskoj postoji vrlo mali broj oftalmologa koji se svakodnevno bave ili su se nekad bavili ispitivanjem kolornog vida, a vrijedno ih je spomenuti: M. P e i ć, M. S e b a s t i j a n, B. C v e t n i ć, L. L e d i ć, I. L u t t e n b e r g e r, B. V o j n i k o v i ć, V. D o r n, V. D u g a č k i, Z. M a n d i ć, B. C e r o v s k i, M. Z e n e b e, M. Đ u r i ć i N. K o v a č – Đ a p i ć (13).
Uz opću i specijalnu oftalmološku dijagnostiku, pretraživanje funkcija vidnog organa obuhvaća ispitivanje vidne oštrine, akomodacije, binokularnog gledanja, pretraživanja vidnog polja, ispitivanje osjeta svjetla. Ta dijagnostika obuhvaća i pretrage očnog tlaka i očne homeostaze, krvnu cirkulaciju, te elektrodijagnostička ispitivanja funkcionalne sposobnosti mrežnice i provođenja impulsa do središnjeg živčanog sustava (SŽS), kao i objektivne zapise očne pokretljivosti u taj dio funkcionalne dijagnostike spada i ispitivanje osjeta boja, tj. kolornog vida (1).

D i j a g n o s t i č k e m e t o d e k o d p o r e m e ć a j a k o l o r n o g v i d a

Postoje četiri osnovne metode za dijagnosticiranje poremećaja kolornog vida, njegovih vrsta, podvrsta i stupnjeva samih oštećenja, tj. anomalnog kvocijenta (AQ):
a) metoda denominacije ili imenovanja; b) metoda komparacije ili uspoređivanja; c) metoda diskriminacije ili odvajanja ; d) metoda egalizacije ili izjednačavanja
a) Metoda denominacije ili imenovanja ponuđenih boja
Metoda denominacije ili imenovanja obavlja se s pomoću specijalnih svjetiljaka i s filterima određenih boja, a ispitanik određuje ponuđenu boju. Posebnim mehanizmom moguće je stvoriti uvjete koji postoje u stvarnom prometu, kao što su uvjeti smanjene vidljivosti. Posebne svjetiljke, tzv. lanterne, koje se upotrebljavaju za ispitivanja kolornog vida u vojsci, mornarici, željeznici, zrakoplovstvu, a prema potrebi i u cestovnom prometu, služe za ispitivanje kolornog vida u otežanim uvjetima rada. Veliki im je nedostatak što one zapravo ne mogu dijagnosticirati kolorni poremećaj ni njegovu težinu, već trijažiraju kandidate koji se dobro snalaze s obojenim signalnim uređajima. Osim u fotopskim uvjetima, moguće je sprovesti ispitivanje i u skotopskim uvjetima (2). Brojni autori kao P i e r c e, S l o a n i A l t m a n, W r i h g t, B i d o v e c, P i c k f o r d i L a k o w s k i ističu potrebu za adekvatnim drugim metodama i testovima, koji bi omogućili ispravan odabir profesionalaca raznih profila sa zadovoljavajućim kolornim vidom za određene grane industrije, prometa te vojske i policije (15, 16).
b) Metoda komparacije ili uspoređivanja ponuđenih boja
Metoda komparacije ili uspoređivanja ponuđenih boja upotrebljava Holmgrenove smotuljke vune ili obojene papiriće raznih boja prema Seebecku, koje se danas gotovo ne upotrebljavaju. Liječnik izdvaja jedan smotuljak uzorka određene boje, a ispitanik iz preostale hrpice vunica izdvaja smotuljke iste ili slične boje. Ispitivanje se može izvoditi i s pomoću raznobojnih okruglih pločica ili piona različite zasićenosti, a ispitanikova je zadaća poredati sve obojene pione, stavljajući ih uz onaj prijašnji koji mu je po boji najsličniji. Tu pripada mali Farnsworthov test panel D-15 i veliki Hue-Farnsworth-Munsellov test 100. Na tom su načelu napravljene modifikacije test 40 Hue Lanthony i Farbtest 28 Hue red. U posebne dijagrame ili sheme unosi se redoslijed kojim je ispitanik poredao pione i na osnovi tog zapisa zaključuje se postoji li poremećaj kolornog vida i koje je vrste.
c) Metoda diskriminacije ili odvajanja ponuđenih boja
Metoda diskriminacije ili odvajanja služi se pseudoizokromatskim tablicama. Najčešće se upotrebljavaju pseudoizokromatske tablice po Ishihari i Stillingu, ali i one drugih autora: P o l a k a, R a p k i n a, B o s t r e m a, B o s t r e m – K u g e l b e r g a, H a r d y – R a n d – R i t t l e r a (HRRAO), T o k o M e d i c a l C o l l e g e a (TMC) i drugih. Na ovim tablicama, tj. Pločama, nalaze se točke raznih veličina i boja, koje su poredane tako da osoba s poremećenim kolornim vidom ne raspoznaje zadane brojeve, slova ili likove. Ove su tablice izuzetno pogodne za trijažu i brzi skrining velikog broja ispitanika, a pripadaju skupini pigmentnih testova. Naziv pseudoizokromatske tablice potječe stoga što su ove točke razne boje, ali su iste zasićenosti ili saturacije (svojstva boje vezana za čistoću same boje, pri čemu ona nije miješana s drugim bojama), tako da osoba s poremećenim kolornim vidom vidi različite boje kao istu boju (pseudoizokromija), tj. dobiva lažan dojam da je posrijedi ista boja pa tako ponuđeni broj, slovo ili lik ne može razlikovati i imenovati (3, 4).
d) Metoda egalizacije ili izjednačavanja ponuđenih boja
Metoda egalizacije ili izjednačavanja s Nagelovim anomaloskopom, starog tipa I. ili novijeg tipa II. spektralni je test, tj. test s obojenom svjetlima. Uz Nagelov anomaloskop II., koji se danas najviše upotrebljava i smatra se najpouzdanijim aparatom za testiranje kolornog vida, pogotovu kad su u pitanju prirođene diskromatopsije crveno-zelene osi, upotrebljavaju se i anomaloskopi novije generacije kao što su Oculusov Heidelbergerov anomaloskop, Tomey all color anomaloskop, koji mogu dijagnosticirati i kolorni poremećaj plave-žute boje. Slični stari aparati (kolorimetri) koji više nisu u upotrebi zbog slabije verifikacije pojedinih kolornih poremećaja su: Gilles-Archerov test, Edrigme-Grenova i Beyneova svjetiljka.

D i j a g n o s t i č k i t e s t o v i k o d p o r e m e ć a j a k o l o r n o g v i d a

Testovi za otkrivanje i klasifikaciju diskromatopsija, tj. kolornih poremećaja, mnogobrojni su i svrstani su u dvije velike skupine: testovi s pigmentnim bojama, tzv. pigmentni testovi (pseudoizokromatske tablice i testovi s obojenim pionima ili panel testovi) te testovi s obojenim svjetlima, tzv. spektralni testovi (anomaloskopi i lanterne) (5, 6). Prema diferencijalno dijagnostičkim mogućnostima dijele se na tri osnovne skupine testova, a to su: a) dihotomni dijagnostički testovi; b) kvalitativno dijagnostički testovi; c) kvantitativno dijagnostički testovi.
a) Dihotomni dijagnostički testovi
Testovi s kojima se uspješno i brzo skrining metodom mogu izdvojiti, tj. trijažirati normalni trikromati od diskromata, su dihotomni testovi za ispitivanje osjeta boja, tj. kolornog vida, a tu pripadaju:
1) Holmgren Woolov test
U ovom testu ima 125 različito obojenih smotuljaka vune i 3 klupka obojenih standarda. Ispitanik treba ocijeniti sličnost pojedinih klupka prema zadanim standardima, svrstavajući ih u tri skupine prema tonu određene boje.
2) Pseudoizokromatske tablice po Stillingu
One za pozadinu imaju različito obojene točkice tipa dupliranog broja. Osobe s poremećenim kolornim vidom čitaju jedno, a normalni trikromati drugo. Kod ispitivanja važnu ulogu ima osvijetljenost i kut gledanja tablica. Ako ispitanik ne raspozna više od 4 tablice, klasificira se u skupinu s kolornim poremećajem za crveno-zeleni spektar. Modifikacije ovih tablica imaju mogućnost otkrivanja i plavo-žutog poremećaja. Po sličnom načelu izrađene su pseudoizokromatske tablice po Ishihari, Rapkinu, Boston-Kugelbergu, Dvorinu, The American Optical Company Pseudoisochromatic test, HRRAO test, te tablice po Volhagenu, tablice TMC i mnoge druge.
3) New London Navy Lantern test (NTL)
Ovaj test usavršio je F a r n s w o r t h. Primjenjuje se najviše u mornarici za ispitivanje ekstremnih crveno-zelenih ispada kolornog vida. Ispitaniku se pokazuju parovi obojenih svjetala, koje on treba imenovati u otežanim uvjetima rada, tj. uvjetima smanjene vidljivosti.
b) Kvalitativni dijagnostički testovi
Neke pseudoizokromatske tablice uz dihotomne ploče imaju i ploče za kvalitativno ispitivanje, tj. dijagnosticiranje crveno-zelenih kolornih poremećaja, a neke tablice mogu ispitivati i plavo-žute kolorne ispade. Tu propadaju: 1) Ishiharine pseudoizokromatske tablice
Od svih testova danas se najviše upotrebljavaju Ishihara tablice. Budući da ih preporučuje Internacionalni oftalmološki kongres, ovdje će biti detaljnije objašnjene. One sadrže početnu ploču iza koje slijede četiri serije ploča većeg ili manjeg broja, kod kojih sistematizacija mora biti savršeno poznata (1, 6).
I. ploča. Čitaju je svi ispitanici, normalni trikromati i diskromati.
I. serija (od 2. do 9. ploče). Ovu seriju različito čitaju normalni trikromati i diskromati (protani i deutani odgovaraju na isti način). G. V e r r i e s t upozorava na 4. i 5. ploču gdje i normalni trikromati mogu griješiti.
II. serija (od 10. do 17. ploče). Nju čitaju samo normalni trikromati, jer su obojeni konfeti-točkice zajedno s podlogom tako napravljeni da izazivaju pometnju kod crvenih i zelenih diskromata.
III. serija (od 18. do 21. ploče). Ova serija sadrži ploče na kojima diskromati razlikuju brojke, a normalni trikromati ih ne vide. IV. serija (od 22. do 25. ploče). Ova serija omogućuje točnije razlikovanje pojedinih diskromatopsija, tj. je li kolorni poremećaj u crvenoj ili zelenoj boji. Svaka ploča sadrži dvije brojke različite boje (crvenu i purpurnu) na sivoj podlozi. Protana zbunjuje crvenilo prve brojke sa sivilom podloge. On čita samo drugu brojku. Deutan, obrnuto, čita samo prvu brojku, jer on ne razlikuje purpurnu boju kojom su obojeni konfeti druge brojke. Neka izdanja ovih tablica su u reduciranom obliku po 14 ili povećana na 38 ploča, a glavne karakteristike ploče u serijama su zadržane. Postoje tablice prilagođene za djecu i analfabete.
2) Rodenstock ortoreter R 7 s test pločom br. R 173
Danas se često brzi skrining i trijaža kandidata obavlja na Rodenstockovom ortoreteru R 7 s test pločom br. R 173, osobito u ordinacijama medicine rada. Ortoreterom se mogu diferencirati diskromatopsije brzo i pouzdano, a nedostatak je što se ne mogu testirati tritanomalija i tritanopija. Na istom ortoreteru, osim kolornog vida na koji ovdje ne utječe dnevno ili umjetno svjetlo i oštrina vida, mogu se ispitivati binokularni vid i stereovid. Prilikom pregleda ispitanik može gledati monokularno i binokularno. Test ploča ima suprotna, tzv. biparitna polja identične kombinacije staklenih filtera za boje, a u ispitanikovoj svijesti stvaraju fuzijski jedinstvenu sliku. Ploča ima 6 kombinacijskih mogućnosti, koje se pri okretanju pokazuju ispitanicima. U 5 položaja polja su različitih boja, dok su u jednom polja iste boje (služi za otkrivanje simulanata). Ispitanik ne mora imenovati boju, već samo dati odgovore “slično” ili “različito”.
c) Kvantitativni dijagnostički testovi
U kvantitativno dijagnostičke testove pripadaju anomaloskopi, skupi dijagnostički aparati, kojima rukuju specijalisti oftalmolozi. Oni su osnovno dijagnostičko sredstvo za donošenje konačnog ekspertiznog mišljenja kod diskromatopsija vezanih za profesionalni promet, u skladu sa važećim pravilnicima. Upotrebljavaju ga u većim medicinskim centrima. Druga vrsta testova, tzv. paneli, lakši su za pacijente, pogotovu manje varijante kao što su 40 Hue Lanthoni i test Panel D-15. Ove testove sasvim uspješno može izvesti srednji medicinski kadar, pri čemu specijalist oftalmolog procjenjuje grafički nalaz. Vrlo je pogodan za svakodnevni rad u očnim ambulantama. Kvantitativni dijagnostički testovi su:
Od svih kolornih testova poslije Ishiharinih tablica značajno mjesto pripada Nagel II. anomaloskopu i Farnsworth-Munsellovom testu 100 Hue, tj. njegovim modifikacijama (7).
1) Anomaloskop Nagel II.
Postoje 2 tipa Nagelovog anomaloskopa: tip I. za ispitivanje osjeta crvene i zelene boje i noviji tip II. koji ima šire mogućnosti preciznijeg dijagnosticiranja. Anomaloskopija može biti dihotomni test, kvalitativno dijagnostički i, što je najvažnije, kvantitativno dijagnostički test, a po vrsti pripada u spektralne testove. Ispitivanje se izvodi izjednačavanjem mješavine zelenog i crvenog svjetla u gornjem, s monokromataskim žutim svjetlom u donjem kružnom polju anomaloskopa. Iz odnosa gornje mješavine i svjetlosti žutog donjeg polja može se točno utvrditi vrsta i stupanj diskromatopsije u crveno-zelenom području. Optički sustav aparata odgovara spektralnom fotometru. Iznad dvaju otvora koja propuštaju crveno svjetlo (litijum) valne dužine 671 milimikrona i zeleno svjetlo (živa) valne dužine 546 milimikrona, nalaze se dva ulazna procijepa S II. i S III. Pomoću vijka L (lijevi vijak na anomaloskopu) može se jedan procijep proširiti za onoliko koliko se drugi sužava, i obratno. Na taj se način može mijenjati odnos crvenog i zelenog svjetla u gornjoj polovici polja. Iznad oba procijepa nalazi se procijep S I. čiji je otvor podešen na valnu dužinu 589,3 milimikrona. Tim se procijepom regulira svjetloća donjeg žutog polja (natrij), od sasvim svijetlog do tamnožutog. Kod položaja 0, procijep S III. koji propušta crveno svjetlo je zatvoren, dok je procijep S II. koji propušta zeleno svjetlo posve otvoren. Kod položaja 73 stanje je potpuno obratno. Pomoću vijaka procijepi se mogu podesiti tako da se rezultira Rayleighova jednadžba, i to tako, da se pomoću vijka L (procijepi S II. i S III.) realizira mješavina crvenog i zelenog svjetla, koja u položaju vijka L(L=40) postaje žuta, te po boji i svjetlosti odgovara žutoj boji donjeg polja gdje je vijak D u položaju (D=15). Pritom oko mora biti centrirano da bi se izbjegao zeleno-crveni rub oko polja ili u području horizontalne kontaktne linije, koja dijeli kružna polja na anomaloskopu na dva jednaka dijela. Blenda mora biti maksimalno otvorena, a oko ispitanika mora biti prije toga adaptirano na svjetlo. Najnoviji anomaloskopi računalno izračunavaju AQ pri postavljanju Rayleighove jednadžbe, a to su: Haidelberg anomaloskop od Oculusa, HMC anomaloskop multicolor od Oculusa i Tomey all color anomaloskop.
2) 40 Hue Lanthony test
Farnsworth-Munsellov 100 Hue test ima 85 obojenih piona. Neke njegove modifikacije, a među kojima je najpoznatiji panel 40 Hue Lanthony test, najprecizniji je u određivanju kromatske sposobnosti u otkrivanju diskromatopsija. Da bi se izbjegla težina testiranja i brzina za ispitanike na Farnsworth-Munsellovom 100 Hue testu, moguća je zamjena lakšom modifikacijom, sa 40 Hue Lanthony testom (7, 8).
Ovaj test obuhvaća 4 skupine po 10 piona i on je umanjena verzija testa 100 Hue-Farnsworth-Munsell: pioni od 1 do 10 (zona crvena i narančasta), pioni od 11 do 20 (zona žuta i žutozelena), pioni od 21 do 30 (zona zelene i plave) i pioni od 31 do 40 (purpurna boja). Izvođenje testa: test se mora izvoditi na dnevnoj svjetlosti. Pioni se ne smiju dodirivati prstima i ne smiju biti dugo izloženi svjetlosti, pa se čuvaju u kutijama. Vrijeme izvršenja nije zadano, ali se bilježi i čini element procjene lakoće izvršenja testa. Redoslijed ispitivanja: počevši od referentnog fiksnog piona, ispitanik postupno klasificira pione prema sličnosti boje svakog pojedinog s onim prije klasificiranim pionom. Ispitanik će klasificirati 4 puta po 10 piona. Bilježenje rezultata 40 Hue Lanthony testa izvodi se grafički. Ishihara tablice i anomaloskop Nagel II. vrlo su osjetljivi za detekciju kongenitalnih diskromatopsija, a nisu toliko osjetljivi za stečene diskromatopsije kao što je to 40 Hue Lanthony test. Ovaj test je dakle najpogodniji za otkrivanje stečenih diskromatopsija.

P r i b o r z a k o l o r n a t e s t i r a n j a

Pribor, tj. oprema za kolorno testiranje, mora odabirom dijagnostičkih metoda i testova pokriti sve diskromatopsije te mora točno kvalitativno i kvantitativno odrediti vrste kolornog poremećaja. Najprikladnije kombinacije pribora za kolorno testiranje prirođenih i stečenih diskromatopsija kojima bi trebale biti opremljene ambulante za ispitivanje kolornog vida su:
1) Rodenstockov ortoreter R 7 s test pločom br. R 173
2) Pseudoizokromatske tablice Ishihara i Stilling za odrasle, djecu i analfabete
3) Nagel II. ili Oculusov Haidelberg MC anomaloskop
4) 40 Hue Lanthony i Panel D-15 test
Dakako, treba napomenuti da ovakve kombinacije pribora za kolorno ispitivanje prvenstveno moraju posjedovati veliki medicinski centri, gdje je ispitivanje osjeta boja svakodnevni klinički posao. Ispitivanje kolornog vida mora se obaviti u zadanom vremenu i uvjetima rada, a prema propisanim uputama za izvođenje svakog testa posebno. Važno je ponoviti da se kod stečenih diskromatopsija, za razliku od prirođenih, vrlo često izvode kolorna retestiranja. Važnost poznavanja mogućnosti svakog testa i ispravan odabir testova nužan je za točnu dijagnostiku.

RASPRAVA

Još se u starom vijeku znalo za poremećaje kolornog vida. Prvi slučaj opisao je 1777. god. H u d d a r t, a poslije su na osnovi Daltonove autoopservacije (1766.-1844.) sve diskromatopsije nazvane općim imenom daltonizmom. Na njihov praktičan značaj upućuje sve brži razvitak industrije i prometa. Zahtjev za stvaranje klinički pogodnih metoda za testiranje kolornog vida, i to posebno u željezničkom prometu, javlja se poslije željezničke nesreće kod L a g e r l u n d a 1875. godine. Tri godine poslije željezničke nesreće H o l m g r e n 1878. god. uvodi svoje sad već klasične vunice i tako nastaje prvi test za ispitivanje prirođenih diskromatopsija, a poslije njega cijeli niz novih metoda i testova raznih autora (9, 10).
Suvremeni promet velikim brzinama, kopnom, morem i zrakom, svojim znakovima i signalima uz sudjelovanje velikog broja vozača, kao i industrija sa širokom primjenom obojenih materijala i načina rada na signalnim uređajima i računalima, zahtijeva uredan kolorni vid. Uz urođene diskromatopsije sve veće značenje dobivaju i stečene diskromatopsije, česte kod profesionalnih oštećenja mrežnice i vidnog puta. Sve to zahtijeva jedinstvene kriterije za procjenu pojedinačnih slučajeva i primjenu takvih dijagnostičkih metoda i testova koje daju najpreciznije i najpotpunije rezultate. Naglašavamo važnost rane detekcije kolornih poremećaja kod djece, koji adekvatnim metodama i testovima prilagođenim njihovom uzrastu treba dijagnosticirati još u vrtićima u suradnji s odgajateljicama. Kategorija na koju se treba posebno osvrnuti u dijagnostici kolornog vida jesu prijelazni oblici diskromatopsija, između anomalnih trikromata i dikromata, a to su: ekstremna deuteranomalija, ekstremna protanomalija, anomali za pigmentne boje te minianomali (11, 12).

ZAKLJUČAK

Držimo da je potrebno organiziranje subspecijalističkih ambulanti u velikim medicinskim centrima kao što su Zagreb, Split, Rijeka i Osijek, koji bi rješavali problematiku ljudi s kolornim poremećajima, kako ih je nekad organizirao i sprovodio prof. dr. M. P e i ć s a s u r . Zato se u Splitu organizira Udruga za osobe s poremećenim kolornim vidom pod imenom “Arcus celestis”, koja je prva u Europi i čija je zadaća rana detekcija diskromatopsija kod djece i mladeži, uz kompletnu kolornu dijagnostiku u ambulanti za ispitivanje kolornog vida za sve vrste diskromatopsija (13, 14).

LITERATURA

1. Čupak K. i sur. Oftalmologija. Četvrto izdanje. Zagreb: Nakladni zavod Globus, 1994;178-182.
2. Flecher R, Voke J. Defective colour vision – fundanentals, diagnosis and management. 1. izdanje. Bristol and Boston: Adam Hilger; 1985;271-364.
3. Staničić V. Oštećenja vida – biopsihosocijalni aspekti. Prvo izdanje. Zagreb: Školska knjiga, 1991;49-71, 153-200.
4. Burns DM, Mac Donald SGG. Fizika za biologe i medicinare. Drugo izdanje. Zagreb: Školska knjiga, 1980;253-263, 315-321. 5. Cvetnić B. Raspoznavanje boja. Željeznica u teoriji i praksi 1999;25:67-69.
6. Cvetnić B. Nesklad nalaza u raspoznavanju boja na pseudoizokromatskim tablicama i anomaloskopu Nahel II (disertacija). Zagreb, Hrvatska. Sveučilište u Zagrebu; 1990, str. 110-138.
7. Pau H. Differential diagnosis of eye diseases. 2. izdanje. Thieme; 1988;9-13.
8. Peić M. Doprinos testiranju prirođenih anomalnih trikromazija s posebnim osvrtom na veličinu anomalnog kvocijenta i fenomen obojenog simultanog kontrasta (disertacija). Zagreb, Hrvatska. Sveučilište u Zagrebu; 1976;27-36.
9. Peić M. Prirođene mane u raspoznavanju boja. Nastavni tekst za dodiplomski i postdiplomsku nastavu iz oftalmologij. Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu; 1977;25-42.
10. Tredici TJ, Mims JL, Culver JF. History, rationale and verification of colour vision standards and testing in the U.S. Air Force. AGARD Conference Proceedings. Neuilly sur Seine: AGARD. 1999.
11. Peić M. Rana detekcija prirođenih mana u raspoznavanju boja. Acta ophthalmologica Iugoslavica 1987;25:61-4.
12. Flecher R. Investigating juvenile Daltonism. The Optican 1979;177:9-14.
13. Rogošić V. Učestalost kongenitalnih diskromatopsija u neselektiranoj muškoj populaciji srednje Dalmacije (magistarski rad). Zagreb. Hrvatska. Sveučilište u Zagrebu; 2000;1-7.
14. Rogošić V, Bojić L, Karaman K, Lakoš-Krželj V, Mendeš D, Ivanišević M. Congenital dyschromatopsias in Split, Croatia. Arh Hig Rada i Toksikol 2003; 54:1-4.
15. Sloan LL. Evaluation of the T.M.C. color vision test. Am. J Ophthalmol 1961;52:650-9.
16. Pickford RW, Lakowski R. A pedigree showing variability in deuteranomaly. Vision Res 1968;8:469-74.