Epidemiološka slika infekcija mokraćnog sustava u predškolske djece koja pripadaju dječjem dispanzeru Solin
U ovoj studiji istraženi su epidemiološki podaci vezani za infekcije mokraćnog sustava te učestalost prirođenih anomalija mokraćnog sustava djece koja pripadaju Dječjem dispanzeru Solin.Pregledano je 1570 kartona djece od 0 do 7 godina koja pripadaju Dječjem dispanzeru. U 96-ero djece (6.1%) dijagnosticirana je infekcija mokraćnog sustava. Od toga je 76-ero djece (4.8%) imalo pijelonefritis, a 20-ero djece (1.3%) cistitis.
S obzirom na dob infekcije mokraćnog sustava najčešće su u dojenačkoj dobi. Poslije se taj broj smanjuje. U dojenačkoj dobi podjednako obolijevaju muška i ženska dojenčad, a u starijoj dobi značajno prevladavaju ženska djeca. U populaciji muške djece oboljelo je 3.6%, a u populaciji ženske djece 9.2%. Dominirajući uzročnik prve uroinfekcije bila je Escherichia coli u 80% uroinfekcija. Anomalije mokraćnog sustava otkrivene su u 33% djece s uroinfekcijom. Najčešća anomalija je vezikoureteralni refluks koji je otkriven u 75% djece s prirođenom anomalijom mokraćnog sustava.
Postavljanje rane dijagnoze prirođenih anomalija mokraćnog sustava, prije prve uroinfekcije, trebalo bi biti konačni cilj prevencije oštećenja bubrega upalom i povećanim hidrostatskim tlakom urina. Potrebno je obratiti pozornost na moguću uroinfekciju ili prirođenu anomaliju mokraćnog sustava kako bi se primjerenim liječenjem i praćenjem izbjegle teže posljedice.
Ključne riječi: MOKRAĆNI SUSTAV, INFEKCIJE – epidemiologija; VEZIKOURETERALNI REFLUKS – epidemiologija; DJECA, PREDŠKOLSKA.
UVOD
Infekcije mokraćnog sustava (IMS) jedan su od važnih čimbenika morbiditeta djece. Njihovo prepoznavanje i liječenje osobito je važno u ranom djetinjstvu, jer infekcija može biti ključ otkrivanja prikrivenih anomalija mokraćnog sustava (1, 2). Kod mlađe djece često je teže postaviti dijagnozu IMS nego kod starijih, jer kod njih prevladavaju opći simptomi, primjerice povraćanje, slab tek, zaostatak u rastu, vrućica, katkad proljev (3). IMS oštećuju bubreg koji je osobito vulnerabilan u ranom djetinjstvu (4 - 12). Stoga je rano otkrivanje IMS kod djece od velike važnosti zbog izbjegavanja trajnih zdravstvenih teškoća kod takvih bolesnika.
CILJ RADA
Cilj je ove studije istražiti epidemiološke podatke vezane za IMS kod djece koja pripadaju Dječjem dispanzeru Solin te učestalost prirođenih anomalija mokraćnog sustava kod djece s IMS.
ISPITANICI I METODE
Pregledano je 1570 kartona djece od 0 do 7 godina koja pripadaju Dječjem dispanzeru Solin. Od toga je bilo 867-ero muške i 703-je ženske djece. Izdvojili smo one koji su bar jednom imali urinarnu infekciju, bilo pijelonefritis ili cistitis. Kriteriji za pijelonefritis bili su: vrućica udružena s poremećenim općim stanjem djeteta, ubrzanom sedimentacijom, leukocitozom, albuminurijom, leukociturijom, značajnom* bakteriurijom. U nekih bolesnika bili su zadovoljeni svi klinički i laboratorijski kriteriji, ali je broj klica bio manji od 100000 klica u 1 ml urina, jer je zbog težine infekcije liječenje započeto prije uzimanja urinokulture.
Kriteriji za cistitis bili su: dizurične smetnje, algurija, značajna bakteriurija udružena s dobrim općim stanjem djece koja su u većini slučajeva bez vrućice. Infekcija koja se proširila na cijeli mokraćni sustav, uključivši i bubrege, bez obzira na to u kojem je njezinu dijelu ona započela, definirana je kao cistopijelonefritis (3, 13). S obzirom na to da u tim stanjima prevladavaju znakovi upale bubrega, takva su djeca svrstana u skupinu pijelonefritisa.
Kod većine djece napravljen je ultrazvučni pregled mokraćnog sustava (60-ero djece), kod određenog broja mikcijska cistouretrografija (27), radionuklidna cistografija (3), intravenska urografija (17), dinamička scintigrafija bubrega (7) i cistoskopija (4).
REZULTATI
U populaciji od 1570-ero djece bilo je 867-ero (55,2%) muške i 703-je (44,8%) ženske djece. U 96-ero djece (6.1%) dijagnosticirana je infekcija mokraćnog sustava. Prema kliničkolaboratorijskim kriterijima 76-ero djece (4.8%) imalo je pijelonefritis, a 20-ero djece (1.3%) cistitis (slika 1). U djece s uroinfekcijom učestalost pijelonefritisa bila je 79.2%, a cistitisa 20.8% (slika 2). S obzirom na dob, infekcije mokraćnog sustava bile su najčešće u dojenačkoj dobi. Od ukupnog broja djece s uroinfekcijom (96), čak ih je 37 (38.5%) prvu uroinfekciju imalo u dojenačkoj dobi, a u drugoj godini života 23 (24.0%). Sukladno tim podacima 62.5% djece prvu uroinfekciju imalo je u prve dvije godine života (slika 3).
Učestalost infekcija mokraćnog sustava razlikovala se po spolu djeteta. U populaciji muške djece (867) oboljelo je 31 muško dijete (3,6%), a u populaciji ženske djece (703) oboljelo je 65-ero (9,2%) ženske djece. U dojenačkoj dobi taj je broj gotovo podjednak kod muških i ženskih. Oboljelo je 37-ero dojenčadi, a od toga 19-ero muških i 18-ero ženskih. U populaciji muške dojenčadi uroinfekcija je opažena u 2.2% slučajeva, a u populaciji ženske dojenčadi u 2.6% slučajeva. Nakon prve godine života ta se brojka bitno mijenja u korist ženske djece tako da već u drugoj godini života prevladavaju značajno ženska djeca (0.7% muških i 2.4% ženskih).
IMS je najčešće bila prouzročena gram-negativnim uzročnicima. Dominirajući uzročnik prve uroinfekcije bila je Escherichia coli u 80% uroinfekcija kod kojih je identificiran uzročnik, zatim Proteus mirabilis u 17.7% uroinfekcija (slika 4). Kod 51 djeteta nisu dobiveni podaci o urinokulturi kod prve uroinfekcije. Bilo je hospitalizirano 27-ero djece (28.1%), a ostala su ambulantno liječena. Recidivirajuće uroinfekcije su se pojavile kod 51 djeteta (53.1%).
Od 96-ero djece s IMS kod 62 (64.4%) učinjena je uroradiološka obrada. Kod 20 (33.0%) otkrivena je anomalija mokraćnog sustava (slika 5). Od ukupnog broja djece s prirođenom anomalijom mokraćnog sustava 8 (40%) podvrgnuto ih je kirurškom zahvatu (slika 6).
Najčešća prirođena anomalija mokraćnog sustava je vezikoureteralni refluks (VUR) koji je otkriven u 15-ero djece (75% djece s prirođenom anomalijom mokraćnog sustava) (slika 7). Od 62-je obrađene djece s IMS njih 15 (24,2%) imalo je VUR. U našoj studiji obostrani refluks nađen je u 10-ero djece (66.7% djece s refluksom), a jednostrani refluks u 5-ero djece (33.3% djece s refluksom). Ukupno smo u 15 djece našli 25 refluktirajućih bubrega. Podijelili smo ih prema Vlatkoviću i sur.: VUR 1. stupnja (st) 8%, 2. st. 48%, 2/3. st. 8%, 3. st. 24%, 4. st. 12% (slika 8).
Raspodjela VUR-a prema spolu je podjednaka. VUR je nađen u 53.3% muške djece i 46,7% ženske djece. Od 15-ero djece s refluksom 6 ih je podvrgnuto kirurškoj terapiji, od toga troje djece dva puta zbog obostranog refluksa. Od 25 refluktirajućih bubrega 16 (64%) liječilo se konzervativno, a 9 (36%) podvrglo ih se kirurškom liječenju (refluksi 3. i 4. stupnja) (slika 9).
RASPRAVA
Infekcije mokraćnog sustava u djece dolaze po zastupljenosti odmah iza infekcija gornjih dišnih putova (3, 13). Temeljem naših ispitivanja učestalost pijelonefritisa je 4 puta veća od učestalosti izoliranog cistitisa kod djece predškolske dobi . To je vjerojatno stoga što su djeca vrlo sklona širenju upale na cijeli mokraćni sustav bez obzira na to u kojem je njegovu dijelu ona započela, pa je cistopijelonefritis stavljen u skupinu pijelonefritisa. Učestalost uroinfekcija varira prema dobi i spolu. S obzirom na dob infekcije su najčešće u dojenačkoj dobi gdje nalazimo podjednaku učestalost kod muške i ženske dojenčadi, a u starijoj dobi značajno prevladavaju ženska djeca. Slično nalaze i drugi autori (3, 14, 15, 16).
Analize urinokultura prvih uroinfekcija pokazale su veliku zastupljenost Escherichie coli u 4/5 uroinfekcija što navode i drugi autori (11, 14, 16, 17, 18).
Recidivirajuće uroinfekcije pojavile su se kod 53.1% djece. Taj je broj manji nego u literaturi vjerojatno zbog relativno kratkog vremena praćenja. Vjerojatnost pojavljivanja reinfekcije u literaturi je 75-80% (3, 13).
Poznato je da se uz infekciju mokraćnog sustava može kriti prirođena anomalija mokraćnog sustava (19). Temeljem svojih ispitivanja otkrili smo kod 1/3 djece s uroinfekcijom anomaliju mokraćnog sustava. Najčešća prirođena anomalija je vezikoureteralni refluks koji je otkriven u 3/4 djece s prirođenom anomalijom mokraćnog sustava (4, 12, 19, 20, 21, 22, 23). U našoj studiji obostrani refluks je nađen kod 66.7% djece s refluksom. Inozemni autori nalaze obostrani refluks u 77% djece u Europi i 57% u SAD-u (20). Postupak kod akutne infekcije mokraćnog sustava trebao bi imati dva glavna cilja: riješiti bolesnika akutnih simptoma i prevenirati posljedice. Stoga je potrebno obratiti pozornost na moguću uroinfekciju ili prirođenu anomaliju mokraćnog sustava kako bi se primjerenim liječenjem i praćenjem izbjegle teže posljedice.
U našem Dispanzeru je uobičajeno kao i u većini diljem Hrvatske poslati dijete na obradu mokraćnog sustava tek nakon prve IMS. Tada se među njima pronađu ona koja imaju urođene anomalije.
Poznato je da se u svijetu radi prenatalni i postnatalni ultrazvučni probir mokraćnog sustava (22, 24, 25, 26, 27, 28, 29, 30, 31, 32, 33). U nekim državama probir se radi kod zdravih pripadnika obitelji u kojima postoje nasljedne bolesti mokraćnog sustava s ciljem što ranijeg otkrivanja teških anomalija kako bi se podvrgnula ranoj kirurškoj terapiji ili konzervativnoj profilaksi prevenirajući tako urinarnu infekciju i dodatno oštećenje bubrega (27). Na taj bi se način mogao smanjiti broj oštećenja bubrega, a time i broj dijaliziranih i transplantiranih bubrežnih bolesnika.
Svake se godine oko 1.500 djece u Europi upisuje u registar dijaliziranih pacijenata, a za to su u 40% slučajeva odgovorne anomalije mokraćnog sustava (32). Budući da se one vrlo često iskazuju infekcijama mokraćnog sustava, treba obratiti osobitu pozornost dijagnosticiranju upala te daljoj obradi pacijenata s upalom. Propadanje bubrežnog parenhima nerijetko se događa u prvim godinama života pod utjecajem anomalije i upale. Njihovim otkrivanjem i liječenjem sprječava se otkazivanje bubrežne funkcije te se smanjuje potreba za dijalizom i transplantacijom bubrega kod djece. Dijaliza i transplantacija bubrega kod djece složen je stručni, tehnički, organizacijski i financijski postupak, pa je svaki postupak koji uklanja opasnost od ranog otkazivanja bubrežne funkcije od neprocjenjive važnosti za bolesnika i njegovu okolinu.
ZAKLJUČAK
Infekcije mokraćnog sustava jedan su od važnih uzroka morbiditeta djece. U 33% slučajeva udružene su s anomalijama mokraćnog sustava koje pogoduju recidiviranju uroinfekcije, a time ožiljčenju i propadanju bubrežnog parenhima za koje je najpogodnija prva godina života (34). Postavljanje rane dijagnoze prirođenih anomalija mokraćnog sustava, prije prve uroinfekcije, trebao bi biti konačni cilj prevencije oštećenja bubrega upalom i povećanim hidrostatskim tlakom urina.
Treba se zalagati da se i u Hrvatskoj kao i u zapadnim zemljama radi ultrazvučni probir mokraćnog sustava u djece da bismo bili što bliže postavljenom cilju: zdravo dijete – zdravi odrasli.
UVOD
Infekcije mokraćnog sustava (IMS) jedan su od važnih čimbenika morbiditeta djece. Njihovo prepoznavanje i liječenje osobito je važno u ranom djetinjstvu, jer infekcija može biti ključ otkrivanja prikrivenih anomalija mokraćnog sustava (1, 2). Kod mlađe djece često je teže postaviti dijagnozu IMS nego kod starijih, jer kod njih prevladavaju opći simptomi, primjerice povraćanje, slab tek, zaostatak u rastu, vrućica, katkad proljev (3). IMS oštećuju bubreg koji je osobito vulnerabilan u ranom djetinjstvu (4 - 12). Stoga je rano otkrivanje IMS kod djece od velike važnosti zbog izbjegavanja trajnih zdravstvenih teškoća kod takvih bolesnika.
CILJ RADA
Cilj je ove studije istražiti epidemiološke podatke vezane za IMS kod djece koja pripadaju Dječjem dispanzeru Solin te učestalost prirođenih anomalija mokraćnog sustava kod djece s IMS.
ISPITANICI I METODE
Pregledano je 1570 kartona djece od 0 do 7 godina koja pripadaju Dječjem dispanzeru Solin. Od toga je bilo 867-ero muške i 703-je ženske djece. Izdvojili smo one koji su bar jednom imali urinarnu infekciju, bilo pijelonefritis ili cistitis. Kriteriji za pijelonefritis bili su: vrućica udružena s poremećenim općim stanjem djeteta, ubrzanom sedimentacijom, leukocitozom, albuminurijom, leukociturijom, značajnom* bakteriurijom. U nekih bolesnika bili su zadovoljeni svi klinički i laboratorijski kriteriji, ali je broj klica bio manji od 100000 klica u 1 ml urina, jer je zbog težine infekcije liječenje započeto prije uzimanja urinokulture.
Kriteriji za cistitis bili su: dizurične smetnje, algurija, značajna bakteriurija udružena s dobrim općim stanjem djece koja su u većini slučajeva bez vrućice. Infekcija koja se proširila na cijeli mokraćni sustav, uključivši i bubrege, bez obzira na to u kojem je njezinu dijelu ona započela, definirana je kao cistopijelonefritis (3, 13). S obzirom na to da u tim stanjima prevladavaju znakovi upale bubrega, takva su djeca svrstana u skupinu pijelonefritisa.
Kod većine djece napravljen je ultrazvučni pregled mokraćnog sustava (60-ero djece), kod određenog broja mikcijska cistouretrografija (27), radionuklidna cistografija (3), intravenska urografija (17), dinamička scintigrafija bubrega (7) i cistoskopija (4).
REZULTATI
U populaciji od 1570-ero djece bilo je 867-ero (55,2%) muške i 703-je (44,8%) ženske djece. U 96-ero djece (6.1%) dijagnosticirana je infekcija mokraćnog sustava. Prema kliničkolaboratorijskim kriterijima 76-ero djece (4.8%) imalo je pijelonefritis, a 20-ero djece (1.3%) cistitis (slika 1). U djece s uroinfekcijom učestalost pijelonefritisa bila je 79.2%, a cistitisa 20.8% (slika 2). S obzirom na dob, infekcije mokraćnog sustava bile su najčešće u dojenačkoj dobi. Od ukupnog broja djece s uroinfekcijom (96), čak ih je 37 (38.5%) prvu uroinfekciju imalo u dojenačkoj dobi, a u drugoj godini života 23 (24.0%). Sukladno tim podacima 62.5% djece prvu uroinfekciju imalo je u prve dvije godine života (slika 3).
Učestalost infekcija mokraćnog sustava razlikovala se po spolu djeteta. U populaciji muške djece (867) oboljelo je 31 muško dijete (3,6%), a u populaciji ženske djece (703) oboljelo je 65-ero (9,2%) ženske djece. U dojenačkoj dobi taj je broj gotovo podjednak kod muških i ženskih. Oboljelo je 37-ero dojenčadi, a od toga 19-ero muških i 18-ero ženskih. U populaciji muške dojenčadi uroinfekcija je opažena u 2.2% slučajeva, a u populaciji ženske dojenčadi u 2.6% slučajeva. Nakon prve godine života ta se brojka bitno mijenja u korist ženske djece tako da već u drugoj godini života prevladavaju značajno ženska djeca (0.7% muških i 2.4% ženskih).
IMS je najčešće bila prouzročena gram-negativnim uzročnicima. Dominirajući uzročnik prve uroinfekcije bila je Escherichia coli u 80% uroinfekcija kod kojih je identificiran uzročnik, zatim Proteus mirabilis u 17.7% uroinfekcija (slika 4). Kod 51 djeteta nisu dobiveni podaci o urinokulturi kod prve uroinfekcije. Bilo je hospitalizirano 27-ero djece (28.1%), a ostala su ambulantno liječena. Recidivirajuće uroinfekcije su se pojavile kod 51 djeteta (53.1%).
Od 96-ero djece s IMS kod 62 (64.4%) učinjena je uroradiološka obrada. Kod 20 (33.0%) otkrivena je anomalija mokraćnog sustava (slika 5). Od ukupnog broja djece s prirođenom anomalijom mokraćnog sustava 8 (40%) podvrgnuto ih je kirurškom zahvatu (slika 6).
Najčešća prirođena anomalija mokraćnog sustava je vezikoureteralni refluks (VUR) koji je otkriven u 15-ero djece (75% djece s prirođenom anomalijom mokraćnog sustava) (slika 7). Od 62-je obrađene djece s IMS njih 15 (24,2%) imalo je VUR. U našoj studiji obostrani refluks nađen je u 10-ero djece (66.7% djece s refluksom), a jednostrani refluks u 5-ero djece (33.3% djece s refluksom). Ukupno smo u 15 djece našli 25 refluktirajućih bubrega. Podijelili smo ih prema Vlatkoviću i sur.: VUR 1. stupnja (st) 8%, 2. st. 48%, 2/3. st. 8%, 3. st. 24%, 4. st. 12% (slika 8).
Raspodjela VUR-a prema spolu je podjednaka. VUR je nađen u 53.3% muške djece i 46,7% ženske djece. Od 15-ero djece s refluksom 6 ih je podvrgnuto kirurškoj terapiji, od toga troje djece dva puta zbog obostranog refluksa. Od 25 refluktirajućih bubrega 16 (64%) liječilo se konzervativno, a 9 (36%) podvrglo ih se kirurškom liječenju (refluksi 3. i 4. stupnja) (slika 9).
RASPRAVA
Infekcije mokraćnog sustava u djece dolaze po zastupljenosti odmah iza infekcija gornjih dišnih putova (3, 13). Temeljem naših ispitivanja učestalost pijelonefritisa je 4 puta veća od učestalosti izoliranog cistitisa kod djece predškolske dobi . To je vjerojatno stoga što su djeca vrlo sklona širenju upale na cijeli mokraćni sustav bez obzira na to u kojem je njegovu dijelu ona započela, pa je cistopijelonefritis stavljen u skupinu pijelonefritisa. Učestalost uroinfekcija varira prema dobi i spolu. S obzirom na dob infekcije su najčešće u dojenačkoj dobi gdje nalazimo podjednaku učestalost kod muške i ženske dojenčadi, a u starijoj dobi značajno prevladavaju ženska djeca. Slično nalaze i drugi autori (3, 14, 15, 16).
Analize urinokultura prvih uroinfekcija pokazale su veliku zastupljenost Escherichie coli u 4/5 uroinfekcija što navode i drugi autori (11, 14, 16, 17, 18).
Recidivirajuće uroinfekcije pojavile su se kod 53.1% djece. Taj je broj manji nego u literaturi vjerojatno zbog relativno kratkog vremena praćenja. Vjerojatnost pojavljivanja reinfekcije u literaturi je 75-80% (3, 13).
Poznato je da se uz infekciju mokraćnog sustava može kriti prirođena anomalija mokraćnog sustava (19). Temeljem svojih ispitivanja otkrili smo kod 1/3 djece s uroinfekcijom anomaliju mokraćnog sustava. Najčešća prirođena anomalija je vezikoureteralni refluks koji je otkriven u 3/4 djece s prirođenom anomalijom mokraćnog sustava (4, 12, 19, 20, 21, 22, 23). U našoj studiji obostrani refluks je nađen kod 66.7% djece s refluksom. Inozemni autori nalaze obostrani refluks u 77% djece u Europi i 57% u SAD-u (20). Postupak kod akutne infekcije mokraćnog sustava trebao bi imati dva glavna cilja: riješiti bolesnika akutnih simptoma i prevenirati posljedice. Stoga je potrebno obratiti pozornost na moguću uroinfekciju ili prirođenu anomaliju mokraćnog sustava kako bi se primjerenim liječenjem i praćenjem izbjegle teže posljedice.
U našem Dispanzeru je uobičajeno kao i u većini diljem Hrvatske poslati dijete na obradu mokraćnog sustava tek nakon prve IMS. Tada se među njima pronađu ona koja imaju urođene anomalije.
Poznato je da se u svijetu radi prenatalni i postnatalni ultrazvučni probir mokraćnog sustava (22, 24, 25, 26, 27, 28, 29, 30, 31, 32, 33). U nekim državama probir se radi kod zdravih pripadnika obitelji u kojima postoje nasljedne bolesti mokraćnog sustava s ciljem što ranijeg otkrivanja teških anomalija kako bi se podvrgnula ranoj kirurškoj terapiji ili konzervativnoj profilaksi prevenirajući tako urinarnu infekciju i dodatno oštećenje bubrega (27). Na taj bi se način mogao smanjiti broj oštećenja bubrega, a time i broj dijaliziranih i transplantiranih bubrežnih bolesnika.
Svake se godine oko 1.500 djece u Europi upisuje u registar dijaliziranih pacijenata, a za to su u 40% slučajeva odgovorne anomalije mokraćnog sustava (32). Budući da se one vrlo često iskazuju infekcijama mokraćnog sustava, treba obratiti osobitu pozornost dijagnosticiranju upala te daljoj obradi pacijenata s upalom. Propadanje bubrežnog parenhima nerijetko se događa u prvim godinama života pod utjecajem anomalije i upale. Njihovim otkrivanjem i liječenjem sprječava se otkazivanje bubrežne funkcije te se smanjuje potreba za dijalizom i transplantacijom bubrega kod djece. Dijaliza i transplantacija bubrega kod djece složen je stručni, tehnički, organizacijski i financijski postupak, pa je svaki postupak koji uklanja opasnost od ranog otkazivanja bubrežne funkcije od neprocjenjive važnosti za bolesnika i njegovu okolinu.
ZAKLJUČAK
Infekcije mokraćnog sustava jedan su od važnih uzroka morbiditeta djece. U 33% slučajeva udružene su s anomalijama mokraćnog sustava koje pogoduju recidiviranju uroinfekcije, a time ožiljčenju i propadanju bubrežnog parenhima za koje je najpogodnija prva godina života (34). Postavljanje rane dijagnoze prirođenih anomalija mokraćnog sustava, prije prve uroinfekcije, trebao bi biti konačni cilj prevencije oštećenja bubrega upalom i povećanim hidrostatskim tlakom urina.
Treba se zalagati da se i u Hrvatskoj kao i u zapadnim zemljama radi ultrazvučni probir mokraćnog sustava u djece da bismo bili što bliže postavljenom cilju: zdravo dijete – zdravi odrasli.
Kategorija: Izvorni znanstveni članak
Broj: Vol. 42, No 1, siječanj-ožujak 1998
Autori: Drnasin K, Saraga M, Rešić B.
Referenca rada:
DOI: