Pismo urednici (vol. 46. No 3, 2002)

Poštovana gospođo urednice,
Obraćam Vam se povodom članka u časopisu "Paediatria Croatica" (vol. 46 No. 2 2002., str. 93-96) "Kasno otkriven rascjep nepca" autora Alena Šelovića i Gordane Šelović Bobonj.
Naime, pomnim pregledom "Knjige poroda 1992." u rodilištu u Bjelovaru, vidljivo je da je 29. 12. 1992. godine (kada je rođena pacijentica M. D. o kojoj je u navedenom članku riječ) rođeno samo jedno muško novorođenče. Dakle, mala pacijentica M. D. nije rođena u rodilištu u Bjelovaru.
No, bez obzira na tu činjenicu, želim naglasiti da je posao neonatologa vrlo težak i odgovoran, ali i to da se njegove upute i preporuke prilikom otpusta djeteta iz rodilišta roditelji uvijek strogo i ne poštuju.
Mislim da bi jedna iscrpna, temeljita pedijatrijska anamneza u procjeni ove situacije bila od izuzetno važna i da bi pomogla evaluaciji čimbenika koji su utjecali na činjenicu da je djevojčica narasla do školske dobi, a da joj je tek tada korigiran rascjep nepca.
Možda biste detaljnom analizom socijalnog, ekonomskog pa i intelektualnog statusa obitelji pacijentice, te razumijevanjem patrijarhalne sredine u kojoj ona živi te vremena u kojem je djevojčica provela rano djetinjstvo (rođena ratne 1992. godine, područje zapadnog sektora UNPROFOR-a) dobili više podataka pa i mogući odgovor zašto je to bilo tako. Nisam sklona razmišljanjima da su uvijek i svugdje na prvome mjestu liječnici krivi za sve nevolje pacijenta, a pogotovo kada su u pitanju kongenitalne anomalije. Na to mi daje pravo moje iskustvo, jer roditelji često, svjesno ili nesvjesno, zanemaruju ili, bolje rečeno minimaliziraju važnost kongenitalne anomalije.
Bilo bi doista idealno, kada bi se rascjep nepca smio i mogao korigirati već u rodilištu i kada bi time svi ostali problemi pacijenta s rascjepom nepca bili riješeni.