Naša iskustva u liječenju osteogenesis imperfecte s bisfosfonatima

Uvod: Teška osteogenesis imperfecta (OI) ili bolest krhkih kostiju je heterogena nasljedna bolest veziva, koja se klinički očituje povećanom lomljivošću i progresivnim deformitetima kostiju. Izliječiti OI zasad nije moguće. Budući da je teška osteopenija ili sekundarna osteoporoza važno obilježje OI, antiresorptivna aktivnost aminobisfosfonata može poboljšati klinički ishod u oboljele djece. Cilj: procijeniti klinički učinak primjene aminobisfosfonata u hrvatske djece s bolešću krhkih kostiju. Metode: Liječenje smo započeli 1998. na zahtjev i informirani pristanak roditelja oboljele djece iz Hrvatske udruge osteogenesis imperfecta (HUOI). Sad izvještavamo rezultate liječenja s intravenskim pamidronatom (APD) kroz 1,9 do 3,5 godina u šestoro djece (četiri djevojčice) s teškim oblikom OI, u dobi od 3 mjeseca do 11 godina na početku terapije. Pamidronat se primjenjivao u ciklusima jednodnevne infuzije jedanput na mjesec u dozi od 1 – 1,5 mk/kg tijekom 6 mjeseci, nakon kojih slijedi tromjesečna stanka, ili se ista doza davala kroz 3 dana svaka 4 mjeseca, kako je bilo prikladnije pojedinom djetetu i obitelji. Svi su uzimali 500 do 1000 mg kalcija iz hrane ili nadoknade i 1000 IU vitamina D na dan. Pri svakoj posjetu određivani su parametri metabolizma kalcija i sigurnosti lijeka. Promjene u koštanoj masi (“bone mineral density” BMD) lumbalne kralježnice (L 1 – L 4), izražene kao apsolutne vrijednosti “areal density” u g/cm2 i kao relativna vrijednost za dob i spol korigiranog Z-scora, mjerene su metodom dvoenergetske apsorpciometrije X-zraka (DEXA) na istom aparatu (QDR-4500W, Hologic) prije liječenja te jedanput na godinu tijekom terapije. Pokazatelji koštanog obrtaja rađeni su na početku liječenja, ali poslije neredovito praćeni zbog financijskih problema. Rezultati: Tijekom liječenja DEXA mjerenja pokazuju postupan i značajan porast koštane mase u svih bolesnika. Biokemijski pokazatelji koštane pregradnje pokazuju smanjenu razgradnju kosti. Broj radiološki potvrđenih prijeloma značajno se smanjio u svih bolesnika. Redukcija boli i opće poboljšanje koštanog zdravlja i snage dojmljivi su u dvojice dječaka koji su bili vezani za invalidska kolica, a sad mogu hodati uz pomoć štaka. Izuzev dobro poznate reakcije akutne upale (sindrom sličan blagoj gripi) tijekom prvog infuzionog ciklusa i blage asimptomatske hipokalcemije u dvoje djece, nismo uočili druge kliničko-laboratorijske nuspojave. Tijekom liječenja u troje djece zapaženo je povećanje teka i prekomjeran porast tjelesne mase prema visini. Zaključak: Iako bisfosfonati ne korigiraju bazični poremećaj u OI, oni značajno mijenjaju prirodan tijek bolesti i poboljšavaju kakvoću življenja oboljele djece. Zasad se čini da su ne samo djelotvorni već relativno sigurni i bez štetnih učinaka na rast kostiju i remodeliranje. Ima još mnogo neodgovorenih pitanja vezanih uz dugotrajne učinke bisfosfonata na rastući kostur, ali bolesna djeca ne mogu čekati bolje dokaze.