Uvodnici

Vizionarstvo profesorice Ljiljane Zergollern - Čupak

Šestdesetih godina prošlog stoljeća u svjetskoj akademskoj zajednici odigrala su se dva povijesna otkrića, jedan defi niranje, a drugi da je čovjek biološka vrsta sa 46 kromosoma. Ta dva otkrića su, humanu genetiku kao relativno homogenu znanstvenu disciplinu, doveli do fraktalnog razvoja na brojne subdiscipline. Taj fraktalni proces traje još i danas. Tih godina u hrvatskoj akademskoj zajednici fi lozofski i ideološki je vladala socijalistička ideologija isključive dominacije okoline u svim razvojnim procesima čovjeka. Postaviti, a kamoli pokrenuti pitanje prevencije genetskih faktora u našem sustavu zdravstene zaštite pomalo je graničilo s ludošću. U to se doba u našoj akademskoj zajednici pojavila mlada liječnica čvrstih korijena s jasnom vizijom svog vlastitog života, ali i s vizijom o tome što u današnjoj intelektualnoj sredini treba poduzeti kako bi u nas humana genetika zaorala prve brazde razvoja. Vizionarstvo su dalekosežne zamisli o nečem što treba poduzeti. U umu profesorice Zergollern - Čupak dominirale su dvije zamisli: kako zaštititi i što treba poduzeti s vrlo ranjivom populacijom obitelji koje su iskusile rođenje djeteta s nasljednom anomalijom i bolešću te kako povesti i uključiti mlade generacije liječnika, defektologa i sestara u izazove rada u prevenciji genetičkih bolesti. Genetičko informiranje (GI) ranjivih, često stigmatiziranih obitelji, jedno je od najosjetljivijih komponenti zdravstvene zaštite žena i majki. Razviti genetičko savjetovalište i realizirati ga u sustav zdravstvene zaštite nije jednostavna zadaća.
Za to je trebalo znanje i velika doza intelektualne hrabrosti kako genetičko informiranje ugraditi u sustav hrvatske bolničke zaštite. GI je složen edukacijski proces u kojem genetičar ne ulazi samo u prirodu nasljedne bolesti, anomalije i najrazličitijih odstupanja od djetetove normalnosti nego i u osjetljivi humano-socijalno-psihološki proces pogođene obitelji. Znanstvena baza genetičkog savjetovališta s jedne je strane veliko i kompetentno znanje kliničke genetike i metodologije istraživanja nasljednih faktora, a s druge organizacija citogenetskog laboratorija koji je osposobljen za egzaktnu dijagnozu kromosomopatija i metaboličkih nasljednih bolesti. U povijesti razvoja humane i kliničke genetike, genetičko informiranje čvrsto je vezano za ime profesorice Zergollern - Čupak. Edukacija mladih i organizacija Hrvatskog društva za humanu genetiku druga je velika zamisao profesorice Zergollern - Čupak. Posebno se ističe organizacija Škola za humanu genetiku unutar Sveučilišnog centra u Dubrovniku.
To su bila uspješna znanstvena druženja s mladima i povezivanje sa svijetom poznatih stranih genetičara. Za nešto profesorica nije trebala viziju. To je ljubav prema mladima, snaga povezivanja sa svijetom i sposobnost predviđanja u kojem smjeru treba razvijati edukaciju iz humane i medicinske genetike. Svatko tko bude pisao o dostignućima organizacije zdravstvene zaštite u Hrvatskoj, kada dođe do slova G - genetika, nezaobilazno u tekstu pojavit će se ime profesorice Zergollern- Čupak kao osnivača preventivne genetike u Hrvatskoj.
Prof. dr. sc. Dunja Beretić

Ljiljana Zergollern Čupak – začetnica translacijske humane genetike u Hrvatskoj

Ljiljanu Zergollern - Čupak, umirovljenu redovu profesoricu Medicinskog fakulteta u Zagrebu upoznao sam prije više od dvadesetak godina, dok sam obnašao funkciju pročelnika Odjela za molekularnu medicinu Instituta “Ruđer Bošković“. Otad pa sve do mojeg odlaska na znanstvene funkcije u Heidelberg (vezane za European Molecular Biology Organization) i Strasbourg (European Medical Research Council) te naposljetku odlaska na Sveučilište u Rijeci, održavali smo odlične i vrlo uspješne profesionalne, ali i prijateljske odnose. To treba prije svega zahvaliti prof. Zergollern - Čupak, tj. njezinoj golemoj radnoj energiji, želji za otkrivanjem novoga, za unapređenjem sredine u kojoj radi te napretkom struke i dobrobiti njezinih malih bolesnika. Takvi ljudi nužni su sredinama u kojima djeluju. Gledamo li prosperitet određene sredine, on je u korelaciji s kritičnom masom ljudi koji su sposobni pomicati granice struke i okružja u kojem rade. To vrijedi i za Institut „Ruđer Bošković“ u kojem sam dugo godina radio, a isto tako i za Medicinski fakultet u Zagrebu u kojem je prof. Zergollern - Čupak provela svoj život. Nedostatak kritične mase urušava čitav sustav. Neću spominjati sve odlike i zasluge koje je imala tijekom svoje aktivne profesionalne karijere; to će učiniti drugi znatno bolje i mjerodavnije. Također bih se uzdržao slatkorječivih hvalospjeva koji obično idu u ovakvim prigodama. Treba samo reći da je prof. Zergollern - Čupak istinski pridonijela razvoju humane genetike u Hrvatskoj, i to ne samo s kliničkog stanovišta već i sa stanovišta tzv. translacijske medicine. Upravo je to segment njezine profesionalne karijere o kojem želim nešto reći.
Naime, kao i svi vizionari, tako je i prof. Zergollern - Čupak imala viziju spajanja bazične znanosti s klinikom. Učinila je to prije više od dvadeset godina došavši na Institut „Ruđer Bošković“ s uvjerenjem da možemo nešto zajednički napraviti za boljitak humane genetike u Hrvatskoj. I doista, njezina vizija bila je uvjeriti nas eksperimentalne medicinare i biologe da zajednički uvedemo metode molekularne dijagnostike u kliniku. U to sam vrijeme sa svojim suradnicima u Institutu napravio povijesni zaokret od problematike vezane za staničnu biologiju i medicinu prema molekularnoj biomedicini. Bio je to nužan, ali i rizičan zaokret, ne samo zbog utjecaja koji bi mogao imati na temeljne znanosti i znanstvenu produkciju, već i zbog otpora koji su se javljali prema novom. Tada su još uvaženi kolege s Medicinskog fakulteta govorili da molekularna medicina zapravo ne postoji, već je to biokemija. To, dakako, nije spriječilo prof. Zergollern - Čupak da vrlo brzo uvidi sve mogućnosti koje bi molekulski pristup pedijatriji, a poglavito dijagnostici, mogao pružiti; znala je također da Institut „Ruđer Bošković“ ima dobru tradiciju u translacijskoj medicini. Još od samog osnutka pedesetih godina prošlog stoljeća Institut je formirao biološki odjel koji je bio začetak eksperimentalne medicine u tadašnjoj Jugoslaviji. Podsjetimo se samo uvođenja temelja transplantacije koštane srži u tadašnjoj Jugoslaviji. Početci kliničke imunološke dijagnostike koji datiraju znatno ranije, započeti su također u toj instituciji,začetci molekularne patologije, neurofarmakologije. Imajući to u vidu, prof. Zergollern - Čupak nije imala nikakvih ograda doći u Institut i predložiti suradnju. Danas se to čini jednostavnim potezom, no doći u sredinu u kojoj su ideju o primjeni znanosti u praksi često anatemizirali teorijski znanstvenici, zahtijevalo je hrabrost i vizionarstvo. Ta hrabrost i vizija budućnosti odlika su kreativnih ljudi.

ZASLUGE ZA ZAČETKE TRANSLACIJSKE HUMANE GENETIKE U HRVATSKOJ
Dobrim dijelom zahvaljujući inicijativi prof. Zergollern - Čupak i njezinom uvjeravanju u važnost uključivanja znanstveno- stručnih kapaciteta Instituta „Ruđer Bošković“, a nakon toga i njezine matične institucije Kliničkog bolničkog centra Zagreb, Klinike za pedijatriju Rebro, razvijena je paleta molekularno- dijagnostičkih testova. Kad je riječ o Zavodu za molekularnu medicinu uspostavljeni su molekularno-dijagnostički testovi poput cistične fi broze, sindroma fragilnog kromosoma X, Huntingtonove bolesti, miotonične distrofi je, Duchennove distrofi je, Friedrichove ataksije te genetičkih sklonosti raku dojke, debelog crijeva, štitnjače itd. Kad je došla s prijedlogom suradnje sa Zavodom za molekularnu medicinu(dakle jedne pretežno bazične znanstvene ustanove koju sam tada vodio) i bio sam u početku skeptičan, no vrlo brzo uvjeren u važnost i ispravnost takve incijative. Na nagovor prof. Zergollern - Čupak prihvatio sam se i dužnosti predsjednika Sekcije za molekularnu medicinu Hrvatskog društva za humanu genetiku (1995.-1997.), čiji je osnivač i spiritus movens bila baš prof. Zergollern - Čupak.

BREME USPJEŠNOSTI
U našoj sredini nije lako nositi breme prodornog i uspješnog lidera, pa tako mislim da nije bilo lako ni prof. Zergollern - Čupak. Tu je prije svega zavist manje uspješnih kolega, uvrijeđenost onih koji se nisu slagali s konceptom prof. Zergollern - Čupak, a sve zbog beskompromisnog stava koji se poslije pokazao ispravnim. Zato je uvijek važno napraviti određen vremenski odmak kako bi se valorizirao nečiji rad i rezultati. Upravo se to pokazalo važnim i u procjeni uspješne karijere prof. Zergollern - Čupak. Važno je naglasiti njezinu snagu i ustrajnost da se odupre svim kritikama nekih svojih suvremenika. Smatram to jednom vrijednom osobinom, pogotovo u današnjoj hrvatskoj stvarnosti kad je kriterij uspješnosti lidera umijeće nezamjeranja i u politici i u upravljanju znanstvenim (vjerojatno i drugim) institucijama.
Krešimir Pavelić
Sveučilišni odjel za biotehnologiju, Sveučilište u Rijeci, Rijeka

Alumni Zaklade Ljiljane Zergollern i Krešimira Čupaka

Medicina 20. stoljeća u povijesnim će knjigama biti obilježena svojim brzim napretkom, ali i korjenitim promjenama u pristupu i spoznajama vezanim za dijagnostiku i liječenje. Jedan od najvećih preokreta u medicinskom pristupu kako bolesti tako i zdravlju dogodio se otkrićem ljudskog kromosoma i razvojem humane genetike. Na spomen humane genetike na našim područjima prva asocijacija liječnicima često nisu jedinke obilježene sindromom, već prof. dr. sc. Ljiljana Zergollern - Čupak začetnica humane genetike na području bivše Jugoslavije. Profesorica Zergollern - Čupak doajen je medicine ovih područja, učiteljica i uzor mnogim uspješnim naraštajima današnjih liječnika. Kad govorimo o profesorici Zergollern - Čupak, ne govorimo samo o humanoj genetici kojoj je posvetila posljednjih 60 godina svoga života, već primarno govorimo o timskom radu čiju je važnost isticala u nebrojenim znanstvenim radovima, ali i privatnim razgovorima sa svojim učenicima. Možda najbolji primjer timskog rada nam je ona sama i njezin „plodni brak“ s prof. dr. sc. Krešimirom Čupakom, također doajenom medicine našeg područja. Ljubav započeta u studentskim danima trajala je 60 godina.

Njihov brak bio je primjer holističkog i interdisciplinarnog pristupa rješavanju problema, kako u medicini tako i u znanosti. Bili su zaljubljenici u život i svoju profesiju i kao plod njihove suradnje nastalo je više od 300 znanstvenih članaka, 12 udžbenika te nekoliko enciklopedijskih članaka. Na žalost, nisu imali svoje biološke djece, ali se mogu ponositi svojom znanstvenom obitelju. Desetljećima su bili učitelji i uzori mnogim mladim pedijatrima i oftalmolozima, koji su redom postali cijenjeni znanstvenici te i sami učitelji mladim generacijama. Njihova obitelj je brojna, a nastavila je rasti i nakon njihova odlaska u mirovinu. Godine 2009. osnovana je Zaklada prof. dr. sc. Ljiljana Zergollern - Čupak i prof. dr. sc. Krešimir Čupak. Misao vodilja zaklade zapravo je vodilja koja je obilježila život dvoje velikana pomaganjem i poticanjem mladih ljudi na medicinsko usavršavanje i znanstveno napredovanje. Zaklada je osnovana da u ovim teškim ekonomskim vremenima studentima medicine te mladim liječnicima primarno, pedijatrima i oftalmolozima, ali i specijalizantima i specijalistima iz drugih područja vezanih za oftalmologiju i pedijatriju, i posebno medicinsku genetiku, i materijalno pomogne pri znanstvenom usavršavanju. Dosad su četiri generacije mladih liječnika dobile mogućnost upisa na doktorske studije, a unutar zaklade nastao je već i jedan doktorski rad.
Dosad je dodijeljeno ukupno sedam stipendija mladim pedijatrima te sedam stipendija mladim oftalmolozima. Također se na godišnjoj razini dodjeljuju i nagrade za najbolji znanstveni rad mladih pedijatara i oftalmologa na godišnjim sastancima oftalmološkog i pedijatrijskog društva, te na Memorijalnom sastanku u sjećanje na prof. dr. sc. Krešimira Čupaka. Memorijalni sastanak još je jedan od primjera nesebične vjere prof. dr. sc. Ljiljane Zergollern - Čupak i prof. dr. sc. Krešimira Čupaka u mlade ljude, jer je svrha sastanka prezentiranje znanstvenih radova upravo novih generacija mladih oftalmologa. Dosad je podijeljeno ukupno petnaest takvih nagrada.
Kao prvom stipendistu zaklade neizmjerna mi je čast i ponos zahvaliti Vam u ime svih dvadeset osam stipendista na iskazanom povjerenju i materijalnoj pomoći, ali i na prilici da nas pustite u Vaš život i pomognete nam da postanemo bolji i cjelovitiji kako liječnici tako i ljudi.
Maja Bohač, dr.med.
Poliklinika Svjetlost

Prof. Ljiljana Zergollern-Čupak – odgajateljica i učiteljica mladih stručnjaka u humanoj genetici

Prof. emeritus Ljiljana Zergollern - Čupak je kroz svoj dugogodišnji rad kao pedijatrica i kao klinička genetičarka odgojila i usmjerila mnoge generacije mladih stručnjaka, koji su svoj rad nastavili kako u području pedijatrije tako i u području humane genetike.
Edukaciju mladih ljudi provodila je kroz sve vidove svog rada. Na Klinici za pedijatriju, gdje je bila voditeljica Zavoda za medicinsku genetiku, prof. Zergollern - Čupak su susretale generacije liječnika koje su svoju specijalizaciju provodile u KBC Zagreb. Na odjelu i u laboratoriju za citogenetiku vladale su izvanredna disciplina i radna atmosfera. Specijalizanti su o bolesnicima na odjelu morali znati sve, od detalja iz povijesti bolesti do svakog nalaza koji je pristigao. Laboratorij je bio prava košnica u kojoj se uvijek raspravljalo o kvaliteti kultura, zanimljivim nalazima, a prof. Zergollern - Čupak, osnivačica prvog genetičkog savjetovališta u Hrvatskoj, uvijek je nalazila vremena da uz genetičku informaciju bračnim parovima koji su dolazili na savjetovanje pruži toplu riječ razumijevanja za njihove probleme i prijateljski razgovor. S mnogim obiteljima kojima je liječila djecu profesorica je ostala u prijateljskim odnosima cijeli život, jer su se za nju vezali zbog topline koju je znala pokazati u teškim situacijama u kojima su se našli kad su je tražili za pomoć. Tako su mladi liječnici mogli naučiti i važnost empatije koja je katkad u radu liječnika, a posebno genetičara, važnija od dijagnoze. Uz najnovije spoznaje iz područja medicinske genetike mladi specijalizanti imali su prilike vidjeti i naučiti kako se vodi i motivira suradnike, a to je nešto što ne piše u knjigama, a što su mogli ponijeti sa sobom i primjenjivati dalje u svom budućem radu. Uvijek je bilo mjesta za zajedničke susrete uz kavu ili neku proslavu, što je jačalo zajedništvo na odjelu. Profesorica je stalno donosila novosti, uvodila nove pretrage i metode te svojim entuzijazmom uspijevala motivirati suradnike da neprestano usavršavaju svoj stručni i znanstveni rad. Poticala ih je na znanstveno napredovanje, pa su tako pod njenim mentorstvom njeni najbliži suradnici, ali i mnogi liječnici iz drugih sredina napravili magisterije i doktorske disertacije koji su bili osnova za njihovo daljnje napredovanje u znanstvenom radu. Tako sam i ja, kao jedan od njenih prvih učenika i suradnika, doktorirala pod njenim mentorstvom, a zajedništvo u radu s njom tijekom kojeg sam mnogo naučila, usmjerio je moje daljnje napredovanje i rad u medicinskoj genetici.

Prof. Zergollern - Čupak predavala je na Medicinskom, Stomatološkom i na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Bila je izvanredan predavač. U svojim predavanjima nikad nije iznosila samo puke medicinske činjenice, nego su to bile priče iz života i prakse, što je njena predavanja činilo zanimljivima. Studente su impresionirali i brojni slikoviti prikazi dijagnoza rijetkih bolesti, jer je prof. Zergollern - Čupak na svoja predavanja uvijek nosila kutije pune dijapozitiva. Uvodila je studente i u znanstveni rad, pa je tako pet studentskih radova pod njenim vodstvom nagrađeno Rektorovom nagradom. Uz nastavu studentima Ljiljana Zergollern - Čupak je u okrilju Medicinskog fakulteta u Zagrebu organizirala i internacionalni poslijediplomski studij iz humane genetike u trajanju od četiri semestra, prvi na ovim prostorima. U dvadesetogodišnjem razdoblju (1973.-1993.) devet generacija polaznika pohađalo je ovaj poslijediplomski studij. Obrazovali su se ne samo liječnici, nego i biolozi, defektolozi, stomatolozi te se tako stvarao temelj na kojem počiva današnji razvoj humane genetike u Hrvatskoj. Uz to je profesorica organizirala i vrlo uspješne ljetne Internacionalne škole medicinske genetike, koje su se održavale u Interunverzitetskom centru u Dubrovniku i na kojima su predavali poznati genetičari iz cijelog svijeta. Ovu školu pohađali su polaznici iz svih republika bivše države, pa se može reći da je to bila škola za genetičare u cijeloj regiji.
I dandanas, kada dolazimo u kontakt s njima, pitaju za prof. Zergollern – Čupak i sjećaju se tih izvrsno organiziranih škola na kojima se moglo čuti o najnovijim svjetskim dostignućima iz područja genetike. Na žalost, pošto je profesorica otišla u mirovinu, poslijediplomski studij na Medicinskom fakultetu nije zaživio, pa je tako zamrla i edukacija liječnika iz područja medicinske genetike. Prof. Zergollern - Čupak prva je pokrenula i inicijativu za specijalizaciju medicinske genetike, koja je u to vrijeme bila vizionarska i nije naišla na razumijevanje Ministarstva zdravstva. Sad se ta inicijativa ponovo aktualizira našim pristupom u EU te činjenicom da sve zemlje EU-a imaju specijalizaciju iz medicinske genetike za liječnike, a radi se i na specijalizaciji iz laboratorijske genetike. Nadamo se da će u skoroj budućnosti Ministarstvo zdravlja prepoznati potrebe u području medicinske genetike te da će biti kreiran program specijalizacije koji će omogućiti da se naše društvo osnaži mladim stručnjacima iz ove struke, koja je doživjela tako izvanredan zamah da se na njoj danas temelji ne samo dijagnostika nego i liječenje ljudi. Prof. Zergollern - Čupak je bila izuzetno plodan pisac knjiga i objavila je 13 knjiga koje su većinom bile i udžbenici Medicinskog fakulteta.
Spomenimo samo Pedijatriju 1 i 2, dosad najopsežniji udžbenik iz područja pedijatrije u nas, ili Medicinsku genetiku 1 i 2 koja je, anticipirajući ulogu genetike u svim granama i specijalnostima medicine, nastojala dati „medicinu kroz oči genetičara“. Ne smijemo zaboraviti ni više od 300 stručnih i znanstvenih radova iz područja pedijatrije, genetike i bioetike, koji su bili vrijedno štivo generacija studenata, specijalizanata, mladih pedijatara i medicinskih genetičara. Sumirajući sve aktivnosti prof. Ljiljana Zergollern- Čupak, može se reći da je svojim primjerom inspirirala i potakla mnoge mlade liječnike da se posvete genetici. Kao osnivačica Hrvatskog društva za humanu genetiku, kao pedijatrica i kao medicinska genetičarka, uvijek je nastojala povezati različite profesije koje se bave humanom genetikom, naglašavajući multidisciplinski pristup, a povezivala je svojom osobnošću i energijom i sve hrvatske regije, tako da nema većeg mjesta u Hrvatskoj, ali i u drugim zemljama regije gdje danas ne djeluje neki njen učenik.
Dani humane genetike „Prof. dr. Ljiljana Zergollern - Čupak“ zamišljeni su kao mjesto upoznavanja stručnjaka koji se bave problemima medicinske genetike, mjesto razmjene iskustava, mjesto edukacije, ali i mjesto koje će oživljavati entuzijazam, energiju i duh zajedništva što ga je prof. Ljiljana Zergollern – Čupak usadila u svoje učenike.
Prof. dr. sc. Ingeborg Barišić

Uloga prof. dr.sc. Ljiljane Zergollern-Čupak, profesor emeritus u pedijatriji

Premda nije jednostavno ni lako, izuzetna mi je čast govoriti o bogatom i plodnom radnom vijeku pedijatrice dr.sc. Ljiljane Zergollern – Čupak, professor emeritus. Profesorica Ljiljana Zergollern – Čupak diplomirala je 1951. godine na Medicinskom Fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a već 1956. godine položila je specijalistički ispit iz pedijatrije. Doktorsku disertaciju obranila je 1967. godine, a habilitirala je 1967. Kao mlada pedijatrica, s obzirom na zdravstvene probleme djece tijekomn rata, prof. Zergollern - Čupak se najprije bavila problemima prehrane i njenih poremećaja, a poslije, u vrijeme naglog napretka svjetske pedijatrije kao i poboljšanja prilika u našoj zemlji, mijenjala je područje svog interesa, pa je tako ušla i u područje prevencije i liječenja zaraznih bolesti, prvenstveno tuberkuloze. Nakon toga njen interes je prešao na neuromuskularne i endokrinološke bolesti u pedijatriji i stoga je profesor Erak šalje u London. No vrativši se u Zagreb, iz osobnih razloga ne može nastaviti rad na dječjoj endokrini pa stoga, s obzirom na povezanost tih dviju subspecijalnosti, počinje raditi na polju nasljednih bolesti, koje su se napretkom dijagnostičkih i terapijskih mogućnosti i u bivšoj državi sve češće susretale u dječjoj patologoji.
Educirana je u poznatim pedijatrijskim klinikama kao što su Great Ormond Street Hospital for Sick Children u Velikoj Britaniji te Columbia University, Darthmout Medical School, Johns Hopkins Medical School u SAD-u, a mentori su joj bili neki od najeminentnijih stručnjaka tog vremena – O. J. Miller, K. Bernischke, M. Dempsy i V. McKusick. Bogato znanje stečeno u svijetu nesebično je prenosila u vlastitu sredinu, a iz sredstava koje je dobila od „American Association for the Aid of Crippled Children“ osnovala je u Klinici za pedijatriju KBC-a na Rebru Laboratorij humane citogenetike, Genetičko savjetovalište i Odjel za medicinsku genetiku. S vremenom to postaje prominentni Zavod za humanu genetiku Klinike za pedijatriju na Rebru, Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, u kojem su educirane generacije pedijatara subspecijalista humanih genetičara. Prof. Ljiljana Zergollern - Čupak stekla je ne samo za tadašnje već i današnje vrijeme zavidnu internacionalnu reputaciju, pa je 1980. godine postala i predsjednica „European Society of Human Genetics“, a takva čast nije dosad pripala nijednom od naših pedijatara subspecijalista. Profesorica Ljiljana Zergollern - Čupak publicirala je s jedne strane u svjetskim znanstvenim časopisima, što je bila rijetkost u vremenu u kojem je radila, no s druge strane napisala je velik broj popularnih članaka radi edukacije roditelja hendikepirane djece i radi stjecanja njihovih većih prava i zaštite u društvu.
Profesorica Ljiljana Zergollern - Čupak dugogodišnji je član Katedre za pedijatriju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, poznata kao izuzetno dinamičan i uvjerljiv predavač. Znala je zainteresirati svaki auditorij kako u dodiplomskoj, tako i u poslijediplomskoj nastavi na Medicinskom, Stomatološkom i Defektološkom fakultetu, a kao renomirana znanstvenica bila je pozvani predavač i gost profesor na medicinskim fakultetima diljem cijelog svijeta. Profesorica Ljiljana Zergollern-Čupak autorica je niza nastavnih tekstova u udžbenicima pedijatrije (glavna urednica udžbenika „Pedijatrija“), genetike i bioetike, a bila je mentorica velikom broju studeneta, magistranata i doktoranata iz različkih grana medicine. Veliki broj njezinih učenika danas su voditelji centara za humanu genetiku na području bivše Jugoslavije.

Njezina briga za edukaciju mladih znanstvenika očitovala se 2009. godine osnivanjem „Zaklade profs. Ljiljana Zergollern i Krešimir Čupak“, prve zaklade tog tipa koju su na ovim prostorima osnovala dva eminentna profesora medicine, a iz čijih se sredstava već niz godina školuju mladi znanstvenici koji se bave istraživanjima iz područja pedijatrije (posebno medicinske genetike) i okulistike. Uvijek s jasnim vizijama, puna energije, izrazito produktivna, prof. Ljiljana Zergollern - Čupak ostavila je trajan pečat u pedijatriji. U mnogo čemu bila je ispred svog vremena, a svojim entuzijazmom u borbi za mjesto pedijatrije kao struke u okviru cjelokupne medicinske znanosti trebala bi služiti kao primjer mlađim generacijama kojima to danas, na žalost, u dobroj mjeri nedostaje.
Dr. sc. Miroslav Dumić, professor emeritus


Draga Ljiljana,
Sa zakašnjenjem se pridružujem čestitkama za tvoj veliki jubilej. Žao mi je što i osobno nisam prisustvovala, o tom sam tek naknadno čula od Maje Šanjek koja mi je posudila tvoju knjigu uz napomenu da si mi poslala pozivnicu koju nažalost nisam primila. Osobno bih s velikom radošću prisustvovala tvojoj proslavi, jer smatram da sam i ja u jednom razdoblju bila učesnica tvog uspona koji te doveo na vrh kako naše tako i svjetske pedijatrije. Za sebe mogu samo reći da sam ponosna što sam te poznavala. Listajući knjigu o tebi, ganula me toplina kojom su te mnogi liječnici i drugi opisivali kao osobu i suradnika. To doživjeti pravo je bogatstvo. Možeš biti sretna i ponosna. Čitajući koliko si liječnika, a i drugih odgojila i obrazovala, koliko si udžbenika iz pedijatrije i genetike napisala, koliko si stručnih i znanstvenih radova publicirala, s pravom se pitam je li moguće da jedna osoba u samo jednom životu uza sav ostali rad učini tako mnogo. Odgovor je da može ako je ta osoba Ljiljana Zergollern-Čupak. I to je to!
Listajući dalje, naiđoh na zajedničku sliku (u naravi smo bile malo ljepše! Malo taštine). Fotos me vratio u daleku 1957. godinu.
Te sam godine, odmah nakon staža, počela raditi i našla se u nezavidnoj situaciji sa svakodnevnim brojem bolesne djece, a ja bez iskustva osjećala sam se kao riba na suhom. I onda, jednog dana rečeno je da prije prijma na radni odnos u Kliniku “Rebro” dolazi mlada liječnica, već gotova pedijatrica koja se trenutno nalazi u Londonu i da upravo ima emisiju na BBC-u. To je za nas u to vrijeme bilo nešto nedokučivo. London nam je tada bio tako dalek, što bi danas mogli usporedit s udaljenošću od Marsa. Mene su, pak, mučile druge dileme: kako ću se u svemu tome snaći, kakav će biti naš odnos, hoćemo li se slagati itd... Pitala sam se kako izgledaš - čista ženska znatiželja - jesi li lijepa ili ružna, debela ili vitka, visoka ili niska kao ja, srdačna ili arogantna, susretljiva ili prepotentna, dobra ili zločesta.

I onda pravo iznenađenje!
Pojavila se visoka, vitka, izrazito lijepa žena, srdačna, u početku malo suzdržljiva, ali ne zadugo! I tako je počelo. Radile smo naporno, jer je svakodnevno bilo mnogo i to ozbiljno bolesne djece. Vrlo brzo uvela si cijepljenje protiv TBC-a, pa smo svaki dan odlazile u rodilište. Jednom vozač nije došao po nas, pa smo morale pješačiti od bolnice (što je bio popriličan dio puta). To nas je zabavljalo, jedino smo se bojale da nas ne vidi u bijelim kutama sanitarka Bojana Milković, tada strah i trepet medicinskih radnika u Sisku. Često smo u dispanzeru morale pripremati obroke, jer mnogo puta nije bilo vremena ići na stanku nekamo izvan radnog mjesta. No sve je to imalo svoje draži.
Prava radost za vas, a i za mene, bila je kad ste kupili prvi automobil. Koliko se sjećam, bio je crvene boje pa vas je Krešo vozio iz Siska nakon posla u Zagreb. Bilo je ugodni dovesti se u Zagreb privatnim kolima, kad je u to vrijeme jedina veza sa Siskom bio puzajući vlak. Usput Krešo nas je nasmijavao i zabavljao, pričajući viceve. Još se danas sjećam onoga o Lajki i dvaju satelita. To je bilo nezaboravno. Ima još mnogo uspomena iz našeg druženja.
Nisam zaboravila kartu koju si mi poklonila za ruski gostujući balet; drugu je kartu imao tvoj brat Braco. On je tada spremao ispit iz ortopedije i ljutio se što mu je sestra podvalila neku kolegicu, pa će on morati s nekim „gaborom“ (sam mi je to priznao) razgovarati ili je čak zabavljati, umjesto da uživa u baletu. Rezultat ovog susreta bio je ipak početak jednog prijateljstva.
Mi smo nastavile druženje i nakon odlaska iz Siska, pa sam ti tako upoznala i obitelj, a posebno me se dojmila tvoja majka, koje se sjećam kao profi njene, lijepe žene, vrlo ugodne, kraljevskog držanja.
Na “Rebru” smo se opet našle. Ti si upravo postala šefi ca dojenačkog odjela, a ja sam došla na specijalizaciju. U odnosu na mene bilo je dosta zlobnika, a budući da nisam bila simpatična ni profesoru Eraku, kao kaznu mi je odredio da radim s tobom, jer me treba „srediti“, a tebe su mi predstavili kao najstrožu, neugodnu, čiju ću šapu dobro osjetiti. Još se danas sjećam zaprepaštenih lica kad sam povikala „Sjajno!“ Profesor Erak nije mogao izabrati bolje, zapravo, i ne sluteći, učinio mi je veliku uslugu! Tako je to zapravo i bilo! Ti si bila izvrsna šefi ca i učiteljica, još bolja pedijatrica, a ja specijalizantica koja je nastojala što više naučiti. To je mnogim okolinskim zlobnicima bilo neshvatljivo, a u biti je istina bila vrlo jednostavna. Sam prof. Erak kad nas je specijalizante na jednom sastanku rešetao tražeći da donesemo sve povijesti bolesti otpuštene djece i još ležećih bolesnika, uz njihove temperaturne liste, javno je izjavio kako je tvoj odjel najbolje i najurednije vođen.
Eto, to su događajčići koji su mi ostali urezani u pamćenje. Otad je prošlo gotovo pola stoljeća...
Često smo u ljetnim mjesecima, a nakon završetka rada na odjelu, jednostavno „skoknule“ na Krk na kupanje. Bilo je mnogo lijepih događaja i danas, sjećajući se tih dana, mogu samo reći da su to bila lijepa vremena – isplatilo se proživjeti ih!
Nakon moje specijalizacije, postupno smo se sve rjeđe viđale, očito je sve više obveza tome pridonijelo, ali priznajem da je moja krivnja veća. No to ne znači da su se moj odnos i moje mišljenje o tebi kroz sve ove godine promijenili. I dandanas je ono isto i ovo je zapravo prvi put da to javno priznajem, jer sam po prirodi vrlo nesklona pokazivanju svojih emocija.
Ljiljana, iskreno te poštujem i divim ti se, jer si uspjela i pokazala svoju vrijednost, a to si mogla jer si uvijek bila „svoja“. I to je ono pravo...
Draga Ljiljana, što da još kažem?
Nakon svega što je već izrečeno, mogu samo dodati da tebi i Kreši želim još mnogo sretnih godina i nek vam je svaki dan pun veselja, sunca i topline.
Iskreno Vaša Seka (Tomislava) Kapetanović

Počašćena sam tvojim pozivom da prisustvujem i opišem dojmove s proslave tvog 80. rođendana i 50-godišnjeg rada. Taj dan, tako velik za tebe, izazvao je u meni ponos da smo u ovom našem životu ugrabili vrijeme koje smo, družeći se, dosad bogato iskoristile. Nije lako u našoj životnoj zrelosti prihvatiti osobe koje ti se nenadano pojave. Od našeg prvog susreta pa sve do ovog trenutka nije se promijenilo ništa što je ta kemija poznanstva izazvala u meni. Sreća je u životu doživjeti dan te tvoje veličanstvene proslave. Gledajući te u toploj, bogatoj, ljudskoj i stručnoj atmosferi, u sebi sam osjetila ponos što sam osjećajno vezana za tu veliku ženu, koja je tako skromno sjedila za radnim stolom proslave, pomislila sam kako se prisjećaš svog života, emotivno, nostalgično i pomalo tužno... To su bili veliki trenutci, lijepi govori, čestitke i opisi tvoga života, rada, tvoje velike požrtvovnosti i naposljetku velike stručnosti u genetici i humanoj medicini, koje će zauvijek ostaviti trag u našoj medicini a i mnogo osjećaja u ljudima. Posebno u „malim anđelima” kojima si ti u trenutcima velikih tjelesnih i umnih poteškoća bila centar svijeta. Svojom si toplinom na njih toliko djelovala da si doživjela čuti riječ „mama“ iz usta tih mališana. Ime koje je sveto, vjerujem da si ga s ponosom, ali i s bolnim osjećajem primala. Ta se riječ ne izgovara bez emocija. Ta su te djeca voljela. Roditelji su u tebi vidjeli spas i nadu. Bog će te nagraditi za sva ta djela i za sve te predivne trenutke.
Kada ti je najteže i kada te obuzme malodušnost, što je svima nama svojstveno, neka ti to bude luč vodilja; otvori svoje srce i emocije i u taj ćeš tren ugledati ne samo iskru te luči, nego i vatromet zahvalnosti tih malih bića. Žrtvovala si velik dio sebe u svojoj zadaći, u svojoj želji da unaprijediš našu medicinu. Dospjela si u sam vrh tako humanoga rada. Tvoja gotovo fatalistička usmjerenja otvorila su ti vrata svijeta - Europe, Amerike, Azije, Afrike i mnogih gradova gdje si, učeći i radeći i učeći druge, bila poštivana i cijenjena i nikad nećeš biti zaboravljena u analima svjetske medicine, u genetici i kliničkoj medicini. To je stupanj gotovo svetačke požrtvovnosti, to je ponos tebi i tvome dobrom suprugu.
I neka vam Bog podari zdravlje i još dug zajednički život, okružen ljudima koji vas vole, a nadasve cijene. S ljubavlju te grli tvoja
Ana Low
Veljača 2006., Zagreb

Kada kažem „ moja šefica“, to znači samo jedno - prof. Ljiljana Zergollern - Čupak. Iako sam u svojoj 40-godišnjoj karijeri sestre imala više njih, profesorica je bila jedina „šefi ca“! Još se i danas vrlo jasno sjećam našeg prvog susreta 1964. godine. Hodnikom Dječje Klinike Rebro energičnim mi je korakom u susret dolazila prelijepa, elegantna gospođa u crvenoj haljini. Odmah sam pomislila: to je zacijelo ona! Naime, o njoj su svi govorili, ali ja je kao početnica nisam dotad vidjela, jer je bila u Americi na usavršavanju. Ljubazno sam je pozdravila, a ona je stala, pogledala me od glave do pete i upitala: „A tko ste vi, sestro? “ Te daleke 1965. godine ja sam bila jedina medicinska sestra na cijeloj klinici, dok su ostale bile bolničarke ili dječje njegovateljice, neke čak sa 6-mjesečnim bolničkim tečajem. Razlika u obrazovanju liječnik -osoblje bila je golema, što je osobi poput moje šefi ce zasigurno bila otežavajuća okolnost u postizanju željenih stručnih i društvenih visokih ciljeva. Nedugo nakon našeg prvog susreta, na zahtjev moje šefi ce bila sam postavljena za odjelnu sestru 1. dojenačkog odjela, kojemu je šefi ca bila dr. Zergollern. Meni je tada bilo 20 a mojoj šefi ci 38 godina. Za mene je bila velika čast raditi s njom, ali sam istodobno osjećala i veliki strah od njenog autoriteta i veličine. No vrlo brzo sam uvidjela da se ispod stroge fasade krije izuzetno topla osoba, koja samo traži red, rad i disciplinu. Nije mi bilo teško slijediti ta osnovna načela, jer su me roditelji iz mog podravskog sela ispratili riječima: „ Što god radila, nastoj u tome biti najbolja!“ Mojoj šefi ci sam bila desna ruka više od deset godina. Bila mi je druga mama, modna, kozmetička, ljubavna i životna savjetnica. Ja sam imala privilegij rasti uz osobu koja je već tada vidjela veći dio svijeta, bila vrhunski stručnjak te govorila nekoliko stranih jezika. Tek mnogo godina poslije, kad sam i sama vidjela i upoznala daleki svijet, shvatila sam koliko je teško bilo mojoj šefi ci provoditi ono što sam vidjela i naučila u tom svijetu. Usporkos svim teškoćama i zaprekama, uspjela je postaviti visoke standarde u radu koji mnogi nisu mogli pratiti, no to je samo njihov veliki propust.

Naše zajedničke jutarnje kave na odjelu nisu bile samo razmjena informacija o ležećim bolesnicima, već i tečajevi iz života žene-dame te žene-stručnjaka međunarodnih razmjera. No imala je moja šefi ca i svojih „žutih minuta“, kad nama, njenim najbližim suradnicima, nije bilo lako: ono što ju je najviše izbacivalo iz takta, bila je ljudska zloba, nekultura i nelojalnost. Tada se šefi ca teško kontrolirala i samo mi, koji smo je vrlo dobro poznavali, znali smo naći prave riječi utjehe i smirenja, a ona nam je to poslije višestruko vraćala. Jednom smo se i nas dvije oko nečega ozbiljno sukobile (doista se sad više ne sjećam oko čega), pa smo samo službeno razgovarale. Ja sam smatrala da je ona kriva za sukob i tako sam se i ponašala. Moja šefi ca je napravila prvi korak i u sobi glavne sestre plačući smo se pomirile. Ovaj događaj sam doživjela kao gestu velike žene koja zna reći i „pogriješila sam“. U međuvremenu sam se udala, rodila kćer, završila VMŠ. Družile smo se i privatno, što je rijetko koji šef na klinici radio, a mene su ta druženje oplemenjivala. Moj je suprug bio oduševljen mojom šefi com, kako njenim izgledom tako i njenim stavovima prema životu, te je lakše protumačio i moje, za njega katkad i previsoke standarde koje sam postavljala i u našem domu. Nakon punih 10 godina našeg zajedničkog rada, moju obitelj i mene život je 1975. godine odveo u daleku Kanadu. Prilikom jednog putovanja u Baltimore, moja šefi ca i njen suprug su nas posjetili, iako se baš ne bi moglo reći da su bili u susjedstvu. Još je jednom tim postupkom moja šefi ca pokazala onu svoju meni dobro znanu ljudsku, toplu stranu. Moj muž, kći i ja bili smo presretni, je tim posjetom meni u tom tuđem svijetu moja šefi ca pokazala da nije samo moja suradnica nego i moja prijateljica! Godine 1980. vratila sam se s obitelji u Zagreb, te na čvrstim temeljima 10-godišnjeg rada s mojom šefi com i stečenim kanadskim iskustvom, kroz idućih 20 godina gradila sam uspješnu sestrinsku karijeru na hrvatskoj i na međunarodnoj razini. Cijelo to vrijeme imala sam punu potporu svoje obitelji, supruga s kojim sam već 40 godina u braku i kćeri pravnice, koja je zasnovala svoju obitelj i podarila nam unučicu Doru. Na trnovitom putu moje profesije zlobnici su znali reći: „Ista Zergollernovka!“ A ja sam te primjedbe podnosila s osmijehom, jer oni zapravo nisu bili ni svjesni da su mi time uputili veliki kompliment. Nadam se da je iz ovih mojih redaka vidljivo da se ja ne želim niti mogu uspoređivati sa svojom šefi com. S njom se vrlo mali broj ljudi može usporediti. Ja se samo želim pohvaliti činjenicom da je ona bila moja životna učiteljica u mojim najosjetljivijim godinama života i na tome joj od srca zahvaljujem. Svaki učitelj želi vidjeti rezultate svoga rada, pa sam ja bila tako slobodna da se s nekoliko rečenica približim svojoj šefi ci, želeći naglasiti kakav i koliki je utjecaj ona imala na moj život kao moj najveći životni i profesionalni uzor. Draga moja šefi ce, sretna sam što sam imala čast biti Vaša učenica, suradnica i prijateljica.
Vaša Anđela Radaković s obitelji
Zagreb, studeni 2013.


Profesoricu Ljiljanu Zergollern – Čupak upoznala sam u svojstvu pomoćnice prodekana u povodu uvođenja humane i medicinske genetike kao jednog od kliničkih studija Medicinskog fakulteta u Zagrebu, negdje između 70-tih i 80-tih godina prošloga stoljeća. Ona je taj studij uvela osmislivši plan i program koji je dobio i potporu svih sveučilišta bivše države. Studij je upisalo i pohađalo više od stotinu liječnika, biologa, stomatologa i defektologa, a mnogi su nakon studija stekli naslove magistara, odnosno doktora znanosti. Velikom broju tih poslijediplomskih studenata bila je mentor, a mnogi su i danas poznati znanstvenici iz toga područja. Naša je suradnja trajala godinama u dopunama i revizijama tog studija, koje sam kao prodekanica za poslijediplomsku nastavu morala organizirati, stoga što je ona unosila nove sadržaje, jer je bila stalno u tijeku sa suvremenim dostignućima u tom području. I uza svu bogatu znanstvenu aktivnost, vrhunski stručan rad, brojne nastupe na kongresima, simpozijima i brojnim drugim aktivnostima toga tipa, Ljiljana Zergollern – Čupak je imala značajnu nastavnu aktivnost u dodiplomskoj, a posebno u poslijediplomskoj nastavi, ne samo za studente našeg nego i za one s drugih fakulteta i sveučilišta.
Nikad mi nije bilo lakše napisati izvješće za neki izbor kao što je bilo za prijedlog izbora profesorice Zergollern – Čupak u zvanje professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu. Teškoća se sastojala samo u skraćivanju obilja podataka o aktivnostima predloženice.
Na kraju bih željela naglasiti da za Ljiljanu Zergollern – Čupak nikako ne vrijedi cinični aforizam Bernarda Shawa, koji citiram: “He who can. He who cannot, teaches.“
Ona je naime učila druge crpeći gradivo iz discipline medicinske genetike koju je znala i prenijela u našu zemlju. Prof. dr. sc. Dunja Beritić “Šefi ca, moja šefi ca“ , tako sam je zvala.
Na prvi pogled šarmantna, visoka, samouvjerena, loša frizura, ali uvijek lijepe cipele i krasan nakit. Sve je to odavalo sliku osobe sigurne u sebe, koja vlada temom o kojoj govori suradnicima oko sebe.
Upoznala sam je u njenom elementu - citogenetskom laboratoriju kojim je suvereno vladala. Vrijeme je prolazilo, naša suradnja se produbljivala, učile smo i saznavalo se sve više, napredovalo se, pisalo radove, raspravljalo o pojedinim zanimljivim slučajevima. Ipak, kroz profesionalni odnos pomalo se uvlačila i osobna nota, počele smo se upoznavati. Razgovori su bili sve osobniji, šefi ca je upoznala moju obitelj, osobito moju mamu, a ja njenu, njenog Krešu, braću, nećake. Pred mojim očima polako se razotkrivala jedna duboko osjećajna, topla i brižna osoba, čiji su pravi osjećaji bili prikriveni strogim i odrješitim ponašanjem. Briga, ne samo profesionalna na koju je osoblje oko nje bilo naviklo, nego i ona prava, ljudska, postala je pomalo za mene druga stvarnost.
To je bila moja šefi ca, koju sam samo ja poznavala i čije se stroge kritike nisam bojala, jer sam znala da je ta kritika dobronamjerna i uvijek samo u želji za što savršenijim obavljanjem našega posla. Sudjelovala sam u njenom profesionalnom napretku, pratila promjene u njenoj obitelji, slušala o rastu i napredovanju njenog nećaka kojeg je jako voljela, a ona je pozorno i sa zanimanjem uvijek pratila razvoj i promjene, kako moje tako i svih naših suradnika. Iako je prošlo više od 40 godina, od početka našega poznanstva i naša se profesionalna suradnja davno završila, ostao je topao odnos i veza koju usprkos velikoj geografskoj udaljenosti i dalje održavamo.
Višnja Kern, Tel Aviv
Travanj 2013.

Opširnije