Farmakogenetika u kliničkoj praksi – preporuke i smjernice Smjernice za kliničku praksu

Varijabilnosti u učinku lijeka mogu se djelomično objasniti genetičkim razlikama. Postoje interindividualne razlike u metaboličkom i transportnom kapacitetu i detoksikaciji lijekova i drugih ksenobiotika. Osjetljivost na toksične učinke jednim dijelom ovisi o genetičkom polimorfi zmu metaboličkih enzima faze I. i faze II. Za kliničku praksu najvažniji polimorfi zmi u fazi I. su CYP2C9, CYP2C19, CYP2D6 i CYP3A4/5, a u fazi II. su TPMT, UGT1A1, NAT2, SULT. Najjasniji utjecaj imaju inaktivirajući i aleli s pojačanim učinkom CYP2C19 na ishod liječenja klopidogrelom, kao i ozbiljne nuspojave na primjenu kodeina u vrlo brzih metabolizatora za CYP2D6. Drugi je značajan utjecaj zapažen u slučaju neučinkovitosti antidepresiva, suicidalnost u osoba vrlo brzih metabolizatora, te nuspojave lijekova u sporih metabolizatora za CYP2D6. Bolesnici nositelji neaktivnih alela CYP2C9 imaju povećan rizik predoziranja lijekovima-supstratima, što može dovesti do intoksikacije fenitoinom, ili krvarenja u slučaju kumarinskih antikoagulanata ili nesteroidnih protuupalnih lijekova. Postoje smjernice za genotipizaciju TPMT u slučaju primjene tiopurinskih lijekova, kao i pre poruke za analizu UGT1A1 za optimizaciju terapije irinotekanom te DPYD u slučaju primjene 5-fl uorouracila. Od transportnih proteina preporučuje se genotipizacija SLCO1B1 za bolju prevenciju nuspojava pri primjeni statina. Najnovije smjernice ističu snažnu predispoziciju nositelja alela HLA-B*5701 za razvoj preosjetljivosti na abakavir. Za bolje razumijevanje varijabilne učinkovitost nekog lijeka u pedijatrijskoj populaciji potrebno je, uz genetičku predispoziciju, razumjeti i razlike u ekspresiji gena tijekom rasta i razvoja, tj. ontogenezu.

Opširnije