Talasoterapijsko lječilište u Velomu Lošinju

U radu je prikazan razvitak dječjih i odraslih talasoterapijskih lječilišta u Velomu Lošinju od godine 1889. do danas. Godine 1892. austrijska vlada proglasila je Veli i Mali Lošinj klimatskim lječilištima i oporavilištima. Od godine 1946. do 1965. djelovala je Dječja bolnica i Klimatsko lječilište za odrasle, a od 1967. do 1993. Dječja bolnica za alergijske bolesti s odjelom za odrasle, danas Lječilište. Za daljnju primjenu prirodnih ljekovitih činitelja u Velomu Lošinju potrebno je obnoviti rad Lječilišta.
UVOD Talasoterapija je medicinska primjena prirodnih, ljekovitih činitelja svojstvenih moru i primorju. Dio je cjelovite medicinske terapije. Stručna talasoterapija rabi prirodne ljekovite činitelje u posebnim zdravstvenim ustanovama i/ili drugim mjestima boravka pod stalnim liječničkim nadzorom. Samostalna talasoterapija primjenjuje prirodne ljekovite činitelje izvan zdravstvenih ustanova po liječničkoj preporuci. Svrha je stručne talasoterapije sprečavanje, liječenje i rehabilitacija određenih bolesti i bolesnih stanja, dok je samostalne unapređenje zdravlja i poboljšanje kakvoće života. Talasoterapija se u užemu smislu rabi u sprečavanju, liječenju, oporavku, rekonvalescenciji i rehabilitaciji različih bolesti i bolesnih stanja, dok se u širemu smislu rabi za pravilan rast i razvitak djeteta, u rekreaciji, zdravstvenomu turizmu, za unapređenje zdravlja i izdržljivosti organizma, te općenito za poboljšanje vrsnoće života.
U posljednjoj četvrtini 19. stoljeća otkrilo se da pojedina mjesta Kvarnera i Hrvatskoga primorja, svojim klimatskim svojstvima, posjeduju ljekoviti učinak. Meteorološka motrenja profesora Pomorske škole u Malomu Lošinju A m b r o z a Haračića (1855.-1916.) koja je započeo 1. kolovoza 1880. i objavljivanje njihovih rezultata u bečkim meteorološkim godišnjacima privukli su pažnju austrijskih liječnika. Među njima prvi je bio austrijski balneolog i klimatoterapeut dr. Conrad Clar (1844.-1904.). On je tražio pogodno mjesto na moru za liječenje svoga sina koji je patio od bolesti grla. Dne 21. siječnja 1885. stigao je dr. Clar sa svojim sinom u Mali Lošinj i nakon tri tjedna boravka sinu je bilo potpuno dobro. Rezultate svojih opažanja boravka u Malomu Lošinju objavio je dr. Clar u austrijskim kupališnim novinama i time privukao pažnju drugih austrijskih liječnika. Među njima je bio i poznati bečki laringolog i pulmolog profesor Leopold Schrötter (1837.-1908.) koji je posjetio Lošinj 1885. godine. Godine 1886. došao je prof. Schrötter ponovno na Lošinj zajedno sa skupinom austrijskih medicinskih stručnjaka, među kojima su bili kirurg dr. Josef Weinlechner, higijeničar dr. Max Gruber i dermatolog dr. Eduard Lang.
Od 1. lipnja 1888. do 1. rujna 1896. u Velomu je Lošinju radila meteorološka postaja. U njoj je mjerenja temperature zraka, relativne vlage, količine oborina, određivanja naoblake i vjetra obavljao profesor Pomorske škole u Malomu Lošinju Melchiade Budinich (1846.-1919.) koji je živio u Velomu Lošinju.
Prof. Schrötter i dr. Clar su potom bili istaknuti zagovaratelji Lošinja. U svojim su publikacijama, predavanjima i izjavama isticali povoljne klimatske osobine otoka Lošinja, koje su mogle pomoći u liječenju pojedinih bolesti. Na temelju njihovih izvješća godine 1892. bečka je državna komisija proglasila Veli Lošinj i Mali Lošinj državnim klimatskim lječilištima, preporučujući ih time austrougarskoj medicinskoj javnosti. Njihova lječilišna djelatnost stavljena je pod nadzor Lječilišne komisije. Komisiju su činili općinski načelnici Maloga i Veloga Lošinja, kotarski liječnik, četiri člana općinskoga odbora Maloga i dva člana Veloga Lošinja, kao i dva člana koje su birali lječilišni gosti. Lječilišnim se gostom smatrao onaj koji je boravio najmanje četiri dana u lječilišnomu mjestu, gdje je plaćao boravišnu pristojbu od 3 krune za boravak do osam dana, 6 kruna do 4 tjedna, a potom za svakih narednih 8 tjedana po dvije krune, nakon 20 tjedana boravka nije se plaćala boravišna pristojba. Prihod od boravišne pristojbe rabila je općina za održavanje puteva i šetališta, kao i za troškove Lječilišnoga doma. Osim spomenutih liječnika, Mali su Lošinj posjetili i zagrebački kirurg Josip Fon (1846.-1899.) i berlinski kliničar C. H. Brunner. Potonji je u jednom medicinskom članku istaknuo prednosti Lošinja: izvanredna čistoća zraka, mala kolebanja temperature, visoka i stalna vlažnost i relativno slaba vjetrovitost, tako da se bura u Malomu Lošinju gotovo ne osjeća.
VELOLOŠINJSKE TALASOTERAPIJSKE USTANOVE
Godine 1888. jedno bečko aristokratsko društvo kupilo je u Velomu Lošinju, u području Kaciol, prostrano zemljište i na njemu sagradilo 1889. godine udobnu dvokatnu zgradu kao Oporavilište za bečku djecu (Seehospitz der Stadt Wien, Kinderheim, Maria-Amalia Asyl). U njemu je boravilo 50-60-ero djece u dobi od pet do 14 godina, koja su dolazila u skupinama tijekom cijele godine. O njihovu zdravlju brinuo je velološinjski općinski liječnik. Uz stambenu zgradu sagrađena je jednobrodna kućna kapela s polukružnom apsidom i posvećena uznesenju Blažene Djevice Marije. Osim stambene zgrade, sagrađene su i gospodarske zgrade, velika cisterna i lijepo uređen prostrani park, te vlastito morsko kupalište. U tomu je Oporavilištu, za vrijeme I. svjetskoga rata, radio austrijski pedijatar dr. Ernst Mayerhofer (1877.-1957.), kasnije znameniti profesor pedijatrije Medicinskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U Oporavilište su dolazila bečka djeca sve do godine 1933., a od tada je služilo kao ljetovalište za djecu s područja Italije. Nakon pada Italije, godine 1943., služilo je njemačkoj vojsci, te je tijekom rata uništeno.
Nakon II. svjetskoga rata Oporavilište je obnovljeno. Razlog odabira toga objekta bio je isti, koji je potaknuo i bečko društvo: smještaj na najpogodnijemu zračnom mjestu Veloga Lošinja, na 50 m nadmorske visine, neposredno uz more. Zgrada za smještaj bolesnika bila je zaštićena od sjevernih vjetrova gustom borovom park šumom koja se prostirala sve do puta uz more. Djeca su imala vrlo veliki prostor za igru i boravak u prirodi. Tijekom ljetnih mjeseci temperatura je u park šumi vrlo ugodna zbog trajna strujanja. Nakon obnove, godine 1946., započeo je u toj zgradi raditi Sanatorij ili Dječja bolnica Veli Lošinj. Njezina prva ravnateljica bila je poznata lošinjska liječnica, specijalist za dječje bolesti, dr. Ana Jakša (1896.-1988.). Zahvaljujući njezinoj stručnosti, ljubavi za djecu i osobnomu zalaganju, kao i brizi tadašnje vlasti, ta je zdravstvena ustanova postala prvom poslijeratnom velološinjskom zdravstvenom ustanovom uzornoga smještaja i brige za zdravlje i odgoj bolesne djece u dobi od tri do 15 godina. U Bolnicu su tijekom cijele godine dolazila djeca pretežno iz Hrvatske, a rjeđe iz drugih republika. Na liječenje i oporavak dolazila su djeca s inaktivnom tuberkulozom hilusnih i limfnih čvorova, kao i seroznih opni, djeca iz sredina dodira s tuberkuloznim bolesnicima, tuberkulin pozitivna, djeca s alergijskim i drugim nespecifičnim plućnim bolestima, rekonvalescenti nakon operacija dišnih organa, kao i djeca zbog pothranjenosti, anemije i rahitisa, te bolesnici s dugotrajnom rekonvalescencijom. Bolnica je imala vlastiti rendgenski uređaj u posebnoj prostoriji, ambulantu s priručnom ljekarnom i hematološkim laboratorijem. U zgradi na prvomu katu bile su tri sobe za školsku djecu, a na drugomu katu četiri sobe za školsku i velika soba za predškolsku djecu. Sobe su bile ukusno namještene bijelo obojenim metalnim krevetima i noćnim ormarićima. Iznad prozora su bile kratke zavjese s cvjetnim uzorkom od iste tkanine od koje su bili sašiveni i krevetski pokrivači. Djeca su imala blagovaonicu, društvenu prostoriju s knjižnicom i glasovirom za boravak školske djece, te posebnu prostoriju za dnevni boravak predškolske djece. Istina, društvena je prostorija bila u kapelici koja je time bila oskrnavljena. Čistoća spavaćih soba, sanitarnih i svih ostalih prostorija je bila uzorna. Sobe se zimi nisu ložile, imale su dvostruke staklene prozore. Grijanje je bilo u društvenoj prostoriji, dnevnomu boravku predškolske djece i u blagovaonici. Ljeti su vanjski prozori zamijenjeni zaštitnim okvirima s mrežicom protiv ulaska komaraca. Sobe i njihov namještaj se redovito i uzorno održavao što je povoljno djelovalo na djecu da sama održavaju red i čistoću. Posebna se briga i pažnja posvećivala zdravoj, ukusnoj i obilnoj prehrani, dnevnomu i noćnomu odmoru, terapiji igrom u zatvorenim i otvorenim prostorima, kao i šetnjama po Velomu Lošinju. Školska su se djeca redovito školovala u četverogodišnjoj osnovnoj školi, koja je djelovala u posebnoj zgradi unutar Sanatorija. Godine 1965., zbog privredne reforme, dolazi do prestanka financiranja liječenja prirodnim ljekovitim činiteljima. Dječja bolnica nepovratno gubi svoju zdravstvenu ulogu i prestaje raditi godine 1967. Početkom 1970-ih godina postaje ljetno Odmaralište za zagrebačku djecu. Radeći samo tijekom ljetnih mjeseci zgrada i okoliš su prilagođeni rekreacijskom boravku što više djece! U zgradi su bivše spavaće sobe pretrapane krevetima na kat, koje susrećemo i u drugim većim prostorijama. Uzorni raspored prostorija je trajno narušen. Bivšoj kapelici nije vraćena bogoslužna namjena. Na njezinu zapadnomu zidu načinjen je veliki otvor s kojim je povezana s dječjom sobom i trajno oskrnavljena?!
Godine 1903. liječnik dr. Josef Simonić (1869.-1932.) u Velomu Lošinju otvara, na jednomu od najsunčanijih i najzaštićenijih mjesta, Lječilišni zavod (Sanatorij) za odrasle. Glavna zgrada i depadansa imale su ukupno 30 soba s kupaonicom u većini njih. Bila je to prva zdravstvena ustanova u Velomu Lošinju koja je rabila prirodne talasoterapijske ljekovite činitelje za liječenje bolesnika i koja je imala svog stalnog liječnika. Lječilište je radilo od 15. listopada do 15. svibnja, a primalo je rekonvalescente i lakše bolesnike. Godine 1947. Crveni križ Hrvatske otvara u Velomu Lošinju Klimatsko lječiliste za djecu koje godine 1962. postaje Dječja bolnica za alergijske bolesti dišnih organa. Godine 1965., zbog privredne reforme, dolazi do prestanka financiranja liječenja prirodnim ljekovitim činiteljima, Dječja bolnica gubi svoju zdravstvenu ulogu i prestaje raditi godine 1967. Godine 1968. ulazi u sastav novoosnovane Dječje bolnice za alergijske bolesti s odjelom za odrasle. Od tada su u toj zgradi niz godina liječena djeca iz Demokratske Republike Njemačke.
Godine 1947. otvara se Klimatsko lječilište za odrasle u Sanatoriju dr. Simonića i vilama Doris i Matilda. Godine 1955. Klimatsko se lječilište preselilo u nadvojvodin dvorac smješten u parku u području Podjavori. Godine 1963. u novoosnovanu Bolnicu dolazi istaknuti zagrebački pneumoftiziolog primarius dr. Pero Samardžija (1898.-1976.). Godine 1964. Klinika za kožne i spolne bolesti Medicinskoga fakulteta u Zagrebu preuzima stručni nadzor nad liječenjem psorijatičnih bolesnika u Velomu Lošinju. Otada u Veli Lošinj dolaze redovito svake godine (1964.-1977.) tijekom ljetnih mjeseci specijalisti dermatovenerolozi. Među njima je bio dr. Daniel @ivković (1926.), koji je u svojim objavljenim radovima iznosio rezultate primjene velološinjskih talasoterapijskih činitelja. Godine 1965., zbog privredne reforme, dolazi do prestanka financiranja liječenja prirodnim ljekovitim činiteljima. Bolnica smanjuje svoju zdravstvenu ulogu, a godine 1967. nastavlja rad kao novoosnovana Dječja bolnica za alergijske bolesti s odjelom za odrasle. Godine 1967. u Dječju bolnicu dolazi kao ravnatelj dr. Branko Vukelić (1927.). Dr. Vukelić je zaslužan za njezin daljnji razvitak i uspješno djelovanje u liječenju i rehabilitaciji djece i odraslih oboljelih od alergijskih bolesti dišnoga sustava, kao i liječenju alergijskih bolesti kože i psorijaze. Godine 1968. sklapa se ugovor s Ministarstvom zdravlja Demokratske Republike Njemačke i započinje liječenje njemačke djece u Velomu Lošinju i daljnji napredak Bolnice. Dr. Vukelić je promicao velološinjske prirodne ljekovite talasoterapijske činitelje u svojim priopćenjima prikazanim na mnogobrojnim kongresima u zemlji i inozemstvu, znanstvenim i stručnim radovima objavljenim u domaćim i stranim medicinskim časopisima, a napose u svojoj doktorskoj disertaciji. Bogata velološinjska lječilišna tradicija osigurala je Velomu Lošinju mjesto među talasoterapijskim lječilištima Hrvatske i Mediterana. Godine 1993. Dječja bolnica u Velomu Lošinju gubi status bolnice budući da više nije ispunjavala propisane uvjete iz Zakona o zdravstvu, te postaje Lječilište. Otada se u njoj više ne liječe bolesna hrvatska djeca. U ljeto godine 1995. dolazi u Lječilište skupina češke djece, željne blagotvornoga djelovanja ljekovitih velološinjskih talasoterapijskih činitelja. Ona su bili posljednji korisnici blagotvorne velološinjske klime pod liječničkim nadzorom.
BUDUĆNOST LJEČILIŠTA
Autor ovoga prikaza neposredni je svjedok povoljnoga djelovanja velološinjske klime na zdravlje astmatičnoga djeteta. Od godine 1954. do 1965. bolovao je od tzv. dječjega oblika astme i svake je godine nekoliko mjeseci liječen u Dječjoj bolnici u Velomu Lošinju. U znak zahvalnosti dr. Ani Jakši i osoblju Sanatorija te iz stručnih razloga započeo je godine 1995. borbu za obnovu rada Lječilišta u Velomu Lošinju u okviru Odbora za zdravstveni turizam Hrvatske akademije medicinskih znanosti u Zagrebu. Prepoznajući važnost problema spomenuti je Odbor imenovao autora 14. lipnja 1996. koordinatorom na projektu revitalizacije Lječilišta u Velomu Lošinju. Otada je autor sudjelovao s radovima o velološinjskoj talasoterapiji na nekoliko medicinskih kongresa i simpozija te objavio nekoliko radova.
U svibnju godine 1997. završena je studija klime i bioklime Lječilišta u Velomu Lošinju. Studiju je izradila dr. Nada Pleško na temelju meteoroloških motrenja od godine 1981. - 1991. Na tablici su prikazane osnovne klimatske značajke Lječilišta. Klimatske značajke Veloga Lošinja i njegova bogata lječilišna tradicija poticaj su obnoviti njegov rad i osigurati trajno djelovanje. Lječilište će pružati prirodne i druge medicinske načine liječenja bolesnicima s određenim alergijskim i drugim bolestima dišnoga sustava i kože. Na taj će način zadovoljiti posebne zdravstvene potrebe pučanstva Cresko-lošinjskoga otočja, Primorsko-goranske županije i cijele Hrvatske te biti dio kvalitetne zdravstveno-turističke ponude.
Za ostvarenje toga cilja predlažem slijedeće:
Talasoterapijsko lječilište u Velomu Lošinju (u daljnjemu tekstu Lječilište) je posebna zdravstvena ustanova za sprečavanje (prevenciju), dijagnostiku, liječenje i ponovno osposobljavanje (rehabilitaciju) bolesnika s određenim bolestima dišnoga sustava i kože. Lječilište rabi, pored povoljnih učinaka klime i drugih talasoterapijskih ljekovitih činitelja, suvremene metode sprečavanja, dijagnostike, liječenja i rehabilitacije spomenutih bolesti.
Lječilišta se uz spomenuto treba baviti liječenjem i rehabilitacijom određenih bolesti sustava za kretanje koje u sve većoj mjeri pogađaju pučanstvo, kao i unapređenjem zdravlja i poboljšanjem vrsnoće života suvremenoga čovjeka.
Lječilište će njegovati poliklinički rad. Dječji i odrasli bolnički odjel, s 50-ak postelja svaki, bit će za bolesnike kojima je potreban duži ili kraći boravak u Lječilištu pod trajnim medicinskim nadzorom.
Za obnovu rada Lječilišta postojeće prostore treba opskrbiti odgovarajućom opremom i sadržajima te izgraditi bazen s toplom morskom vodom. Osim zgrada uredit će se i bolnički park, jedinstveno vrijedan prostor za zdravstveno-turističku namjenu. Izradit će se vrsni medicinski programi za sprečavanje, liječenje i rehabilitaciju određenih bolesti dišnoga sustava, sustava za kretanje i kože, kao i za unapređenje zdravlja i poboljšanje vrsnoće života. Ti programi će se ponuditi, privatno i/ili putem fondova zdravstvenoga i mirovinskoga osiguranja, hrvatskoj i inozemnoj medicinskoj i turističkoj javnosti. Tiskat će se odgovarajuće promičbene tiskovine s podacima o bioklimatološkim značajkama i medicinskoj ponudi Lječilišta.
Rezultati medicinskoga rada Lječilišta stručno će se i znanstveno ispitivati i prikazivati na medicinskim i nemedicinskim stručnim i znanstvenim sastancima u Hrvatskoj i inozemstvu i objavljivati u medicinskoj i drugoj literaturi. Dužna će se pažnja pokloniti unapređenju primjene prirodnih talasoterapijskih ljekovitih činitelja u cilju sprečavanja, liječenja i rehabilitacije određenih dišnih i kožnih bolesti, bolesti sustava za kretanje, kao i za unapređenje zdravlja i poboljšanje vrsnoće života.