Prepoznavanje i liječenje trovanja sintetičkim („klupskim“) drogama

3,4-metilendioksimetamfetamin (MDMA), ketamin, gama-hidroksibutirat (GHB) i flunitrazepam najpopularnije su sintetičke droge koje se uživaju na raznim zabavama. Povremeno ih uživa i uglavnom neiskusna mladež radi poboljšanja trenutnog doživljaja, smanjenja inhibicija, promjene stanja svijesti i pojačanja energije koja se na ugodan način oslobađa pri intenzivnom plesanju. MDMA se najčešće distribuira u tabletama te posjeduje stimulativna i halucinogena svojstva. Osim što kod korisnika izaziva poboljš anje raspoloženja i osjećaj bliskosti, on svojim djelovanjem dovodi do neurodegenerativnih promjena u mozgu i brojnih štetnih posljedica, čak i smrti. Iako GHB, ketamin i flunitrazepam nisu popularni kao MDMA, oni su također značajan problem. Osim sedirajuć ih, opojnih i euforičnih svojstava, oni se primjenjuju i radi olakšavanja seksualnog iskorištavanja neopreznih osoba, pa ih nazivamo drogama za silovanje. One izazivaju brojne i opasne nuspojave. Ako se uzimaju dovoljno dugo i u odgovarajućim dozama, dovode do razvoja tolerancije i ovisnosti s razvojem apstinencijskog sindroma prilikom prekida uzimanja. Učestalost uzimanja i zlouporabe sintetičkih droga je u porastu, pogotovu među mladeži. Stoga ovim člankom želimo upozoriti na sve opasnosti, pomoći pri prepoznavanju znakova trovanja te iznijeti postupke liječenja. Održavanje prohodnosti dišnog puta, disanja i cirkulacije, uz ostale potporne mjere i nadzor u jedinicama intenzivnog liječenja, najvažniji su oblik liječenja intoksiciranih bolesnika.

UDK 616-053.2; 213.745
Ključne riječi: ZLOUPOTREBA SREDSTAVA OVISNOSTI – dijagnoza, liječenje; ULIČNE DROGE – štetni učinci; METILENDIOKSIAMFETAMIN
štetni učinci; KETAMIN – štetni učinci; GAMA-HIDROKSIBUTIRAT – štetni učinci; FLUNITRAZEPAM – štetni učinci UVOD

Radi poboljšanja trenutnog doživljaja, smanjenja inhibicija, promjene stanja svijesti i pojačanja energije koja se oslobađa na ugodan način pri intenzivnom i dugotrajnom plesanju, dio mladeži katkad posež e za uporabom raznih opojnih sredstava i sintetičkih droga. Zbog najčešće uporabe u diskotekama, noćnim klubovima i na raznim "rave" i "techno" zabavama, stekle su naziv "klupske" droge. Najčešće među njima se rabe 3,4-metilendioksimetamfetamin (MDMA, Ecstasy), gama-hidroksibutirat (GHB), ketamin i flunitrazepam. Rast popularnosti ovih sredstava uzrokovan je njihovom relativno jeftinom i jednostavnom proizvodnjom, povećanom dostupnošću te pogrješnom predodžbom korisnika da su bezopasne. One mogu biti bez boje, okusa i mirisa te stoga potajno dodane u piće. Osobito se GHB i flunitrazepam rabe za sedaciju ili trovanja neopreznih osoba radi seksualnog iskorištavanja, zbog čega su i dobile naziv "droge za silovanje".
Cilj ovog preglednog rada je prikazati djelovanje ovih sintetičkih droga, sve popularnijih i među našom mladeži, kao i štetne posljedice koje proizlaze iz njihove zlouporabe. Ovim načinom želimo pomoći lakšem prepoznavanju osoba koje uzimaju ova sredstva te izložiti postupke pravilnog liječenja u slučajevima trovanja.
3,4-metilendioksimetamfetamin
(MDMA, Ecstasy) MDMA (Ecstasy) sintetički je amfetaminski analog sa stimulirajućim i halucinogenim djelovanjem (1). Strukture je slične metamfetaminu i meskalinu. Sintetiziran je 1912. u Njemačkoj. U kasnim 1960-im se uzimao kao "rekreacijska" droga među poklonicima pop-glazbe te kao dio pokreta New Age, a tijekom 1970-ih u psihoterapiji radi izazivanja osjećaja otvorenosti i poboljšanja komunikacije. Od ranih 1980-ih popularnost ecstasyja raste te ga uzima i do 91% sudionika "rave" zabava (2). Svojim djelovanjem dovodi do psihomotorne agitacije koja se oslobađa plesanjem uz osjećaje ugode te postaje "idealna" droga tijekom raznih zabava.
MDMA djeluje kao indirektni monoaminergič ki agonist (3). Primarno djeluje na povećanje izlučivanja serotonina, dopamina i noradrenalina iz presinaptičkih neurona, a inhibicijom monoamin oksidaze smanjuje njihovu razgradnju (4). Osim toga, blokira ponovnu pohranu serotonina te djeluje kao izravni agonist na serotoninskim 5-HT2A i 5-HT2C i dopaminskim receptorima. U laboratorijskih životinja MDMA uzrokuje oštećenje serotoninskih neurona u mozgu, a istraživanja upućuju na neurotoksičnost i u ljudi (5). Imunocitokemijskim i histološkim studijama na- đene su neurodegenerativne promjene, značajno smanjenje broja serotonergičkih aksona i pad koncentracije serotonina i 5-HIAA (6, 7, 8). Djelomična regeneracija aksona može biti nenormalana i nepotpuna (9).
MDMA se najčešće distribuira u obliku tableta, kapsula ili bijelog praha. Tablete su različitih boja i na sebi mogu imati utisnute razne znakove poput automobilskih simbola ili likova iz crtanih filmova. Sinteza je relativno jednostavna, a može se proizvoditi i u raznim privatnim laboratorijima, gdje se često miješa s drugim supstancijama kao što su kofein, dekstrometorfan, efedrin, fenilpropanolamin, acetaminofen, metamfetamin, amfetamin, difenhidramin, LSD, ketamin, kokain, diazepam i salicilati. Zbog toga je vrlo teško odrediti dozu koja se uzima, a klinič ka slika akutnog trovanja može zna- čajno varirati.
Najčešće se uzima oralno u pojedinač noj dozi od 50-150 mg. Početno djelovanje nastupa 20-40 minuta nakon ingestije. Maksimalno djelovanje je 1-2 sata nakon ingestije uobičajenih doza te traje 3–5 sati, a vrijeme poluživota je oko 8 sati (10). Metabolizira se djelomično u jetri N-demetilacijom do 3,4-metilendioksiamfetamina (MDA), a P-450 CYP2D6 izoenzim se smatra primarnim u tom procesu.
Veći dio MDMA, oko dvije trećine, izlučuje se nepromijenjen u urinu (11). Djelovanje MDMA-a može se podijeliti na akutno, koje traje manje od 24 sata i vjerojatno nastaje zbog akutnog otpuštanja serotonina, te na kronično koje traje duže od 24 sata, a nastaje zbog polaganog smanjenja razine serotonina i smanjenja denziteta serotoninskih terminala (12). Svojim djelovanjem MDMA izaziva brojne nuspojave od kojih su neke i životno ugrožavajuće. Malo povećanje uzete količine MDMA-a može dovesti do nerazmjerno velikog povećanja koncentracije u plazmi i povećanja rizika od toksič nosti (13). MDMA u "rekreativnim" dozama (75 do 125 mg) uzrokuje zna- čajno povećanje razine kortizola, prolaktina, ACTH i vazopresina. Također izaziva i povišeno raspoloženje, euforiju, pojač anje osjećaja fizičke energije, rast samopouzdanja uz snažan osjećaj povezanosti s okolinom i smanjenje otuđenosti (14, 15). Korisnici postaju manje agresivni i manje impulzivni, smanjuje im se strah. Iako može doći do porasta seksualne želje, zbog čega se lakše upuštaju u rizično seksualno ponašanje, sposobnost uzbuđivanja i dostizanja orgazma je smanjena i kod muškaraca i kod žena (16). Akutne toksične reakcije obično nastaju 20 minuta do 1 sat nakon ingestije, a očituju se brojnim simptomima. Slično kokainu i amfetaminu, MDMA izaziva simpatičku stimulaciju te dovodi do hipertenzije, tahikardije, aritmije i midrijaze, a u težim slučajevima vazospazam dovodi do akutnog infarkta miokarda (17). Kardiovaskularne nuspojave mogu progredirati do AV bloka, kardiogenog šoka s edemom pluća i asistolijom (18). Difuzni vaskularni spazam može dovesti do ishemije i nekroze mezenterija (19). Od metaboličkih učinaka nađena je metabolič ka acidoza, hiperkalijemija i hiponatrijemija. Hiponatrijemija može biti uzrokovana izravnim djelovanjem droge (neprikladno lučenje antidiuretskog hormona) ili nastaje zbog većeg unosa vode (dilucijska hiponatremija). Edem mozga kao posljedica hiponatremije može biti uzrokom smrti.
Druge nuspojave su mučnina, povraćanje, psihomotorni nemir, dezorijentiranost, nistagmus, midrijaza, zamagljenje vida, vrtoglavice, glavobolja, hiperrefleksija, nesiguran hod, piloerekcija, trizmus, znojenje, valovi vrućine, bol u leđima i mišićima, mišićna napetost, nesanica, smanjenje osje- ćaja gladi i žeđi. Raspon simptoma i ponaš anje uzrokovano MDMA-om u velikoj je mjeri slično kod svih sisavaca (15, 20). U težim slučajevima akutne intoksikacije dolazi do promjene svijesti (delirij, koma), konvulzivnih napadaja i epileptič kog statusa, intrakranijalnog krvarenja, hipertermije, koagulopatije, hepatotoksič nosti i smrti (21, 22). Hipertermija nastaje djelovanjem na serotoninske i dopaminske putove koji reguliraju tjelesnu temperaturu i/ili povećanom proizvodnjom topline zbog mišićne hiperaktivnosti i ubrzanog metabolizma. Kombinacija visoke okolišne i povišene tjelesne temperature, povećanog mišićnog rada povezanog s dugotrajnim plesom i smanjenim uzimanjem tekućine može dovesti do rabdomiolize, mioglobinurije i akutnog bubrež nog zatajenja (11).

Akutno trovanje s MDMA-om povezano je i s brojnim psihijatrijskim simptomima, a osobito s tjeskobom, napadajima panike i depresijom. Javlja se promijenjen osjećaj za vrijeme, opsesivno pona- šanje, derealizacija i depresonalizacija, ubrzano mišljenje i blok misli (15). Ti su simptomi obično kratkotrajni i nestaju za nekoliko dana. Visoke doze (veće od 200 mg) izazivaju klasičnu toksičnu psihozu sa simptomima paranoje, slušnih i vidnih halucinacija. Čak jedna doza MDMA-a može uzrokovati dugotrajno oštećenje na serotoninskom sustavu koje može postati vidljivo tek s vremenom ili u uvjetima stresa (23). Ova oštećenja serotoninskog sustava mogu biti odgovorna za uočene psihijatrijske i kognitivne poremećaje kao što su kasni napadaji panike, tjeskoba, depresija, kognitivne disfunkcije i poreme- ćaji pamćenja (24). Kronična zlouporaba može dovesti do pojave simptoma paranoidne psihoze koju je klinički nemoguće razlikovati od shizofrenije.

Redoviti korisnici MDMA-a ne pokazuju tendenciju povećanja doze s vremenom. Kako droga smanjuje depoe serotonina i inhibira sintezu novog, svaka sljedeć a doza izaziva manji osjećaj ugode od prvog, a pogoršava nuspojave. Stoga mnogi koji su ispočetka bili oduševljeni ovom drogom gube zanimanje za nju. Dijagnoza trovanja se postavlja temeljem anamnestičkih podataka i simptoma stimulacije simpatikusa. Liječenje je naj- češće potporno i potrebno ga je provoditi u jedinici intenzivnog liječenja, procjenjujuć i i održavajući prohodnost dišnog puta, disanje i cirkulaciju. Ispiranje želuca i primjena aktivnog ugljena je korisna unutar 60 minuta poslije ingestije. Kardiovaskularne komplikacije, tahikardija i hipertenzija mogu se liječiti sedirajućim dozama benzodiazepina ili, u težim slu- čajevima, alfa-adrenergičkim blokatorima (fentolamin) ili vazodilatatorima (Na-nitroprusid) (19). Beta-blokatori nisu preporučljivi zbog alfa-stimulacije i pogorš anja hipertenzije. Hipertermija se liječi nadoknadom tekućine te brzim snižavanjem tjelesne temperature hladnim kupkama uz nadzor vrijednosti elektrolita. U najtežim se slučajevima visoka tjelesna temperatura može sniziti izazivanjem mišićne paralize i intubacijom bolesnika (25). Zakiseljavanje urina se ne preporučuje, jer može pogoršati metabolič ku acidozu, kao ni alkalinizacija jer smanjuje izlučivanje MDMA-a (26). Zabilježeni su smrtni slučajevi na "rave" zabavama koji su po kliničkoj manifestaciji bili slični najtežim oblicima serotoninskog sindroma i neuroleptičkog malignog sindroma (3). Serotoninski sindrom je karakteriziran smetenošću, nemi- rom, hipertermijom, znojenjem, hiperrefleksijom, proljevima i mioklonusom (27). Neuroleptički maligni sindrom (NMS) povezan je s uporabom antipsihotika i očituje se promjenama mentalnog statusa, hipertermijom, rigidnošću mišića, autonomnom disfunkcijom i povišenjem razine kreatinina (28). Kad se ostale dijagnoze isključe, potrebno je razmotriti davanje lijekova koji se obično primjenjuju u lije- čenju serotoninskog sindroma i NMS-a. U bolesnika koji toleriraju oralnu terapiju lijek izbora je bromokriptin, a dantrolen kod parenteralne primjene. Dantrolen je miorelaksans koji smanjuje rigiditet mi- šića i hipertermiju. Ako su klinički indicirani, mogu se primijeniti benzodiazepini i antikonvulzivi. Antipsihotici pogoršavaju simptomatologiju.

U liječenju psihijatrijskih simptoma povezanih s akutnim trovanjem suport je najčešće dovoljan. Ako su simptomi teži, preporuča se kratka psihoterapija. Gama-hidroksibutirat (GHB) Gama-hidroksibutirat (GHB) prvi je put sintetiziran prije 40-tak godina, a kasnije je nađen i u mnogim stanicama sisavaca (središnji živčani sustav, bubrezi, srce, mišići). Sedamdesetih se godina upotrebljavao kao sredstvo za spavanje te u liječenju narkolepsije, a ranih 1990-tih za liječenje ovisnosti o alkoholu, opijatima, za kontrolu tjelesne težine, indukciju anestezije te u liječenju shizofrenije (29). Potkraj prošlog desetljeća postaje poznat kao sredstvo zlouporabe povezano s noćnim klubovima.

GHB je kemijski sličan gama-aminomaslač noj kiselini (GABA) te je ujedno i njen prekursor i metabolit. Sintetizira se, luči, ponovo pohranjuje i razgrađuje unutar središnjeg živčanog sustava (SŽS), a najviša koncentracija je u supstanciji nigri, hipotalamusu i talamusu (30). Endogeni GHB u SŽS-u utječe na ritam sna, tjelesnu temperaturu, metabolizam glukoze i pamćenje te na razinu dopamina, poveć avajući ili smanjujući količinu njegovog izlučivanja (31). Međudjelovanje GHB-a i opioidnog sustava nije u potpunosti jasno, ali davanjem opioidnih antagonista blokiraju se neka djelovanja GHB-a (32). GHB posjeduje sklonost za dva receptorska mjesta u SŽS-u (31). Veže se za receptore koji su povezani s intracelularnim putovima cikličnog guanozin- monofosfata (c-GMP) i inozitol fosfata koji su najbrojniji u hipokampusu i korteksu te za GABAB receptore. GHB stimulira lučenje hormona rasta i prolaktina, ali je klinički značaj toga dvojben (33).
Moguće je da je GHB endogeni inhibitor energetskog metabolizma te djeluje citoprotektivno u uvjetima hipoksije i smanjene opskrbe energijom (34). GHB ima protektivno djelovanje u uvjetima sepse, hemoragijskog šoka, okluzije arterija, moždanog udara, transplantacije organa i infarkta miokarda. U bolesnika s tumorom mozga smanjuje intrakranijalni tlak i povećava cerebralni protok krvi. Većina GHB-a dostupnog u uličnoj prodaji proizvodi se u ilegalnim laboratorijima. Upute o postupku sinteze mogu se naći na mnogim Internet stranicama kao i kompleti koji sadrže kemijske supstancije. Dostupan je u obliku praha ili bezbojne tekućine, bez mirisa je i slankastog okusa, koji se lako može prekriti miješanjem s različitim pićima, osobito alkoholnim. Kako su niske doze dovoljne za postizanje željenog učinka (gubitak koordinacije, smetenost, sedacija, gubitak svijesti), rabi se kao droga za silovanje (35). Žrtve se nisu sposobne oduprijeti, a anterogradna amnezija koja nastaje djelovanjem GHB-a čini ih nevjerodostojnim svjedocima na sudu.
Koncentracija GHB-a u "uličnim" pripravcima varira pa čajna žlica može sadržavati 500 mg do 5 g po dozi. Uzima se obično oralno, brzo se resorbira i počinje djelovati unutar 15 minuta. Vršnu koncentraciju postiže za 20-60 minuta, a vrijeme poluživota je oko 27 minuta. Izlu- čuje se uglavnom preko pluća u obliku izdahnutog CO2, a samo 2-5% urinom. Zbog kratkog vremena poluživota ne dolazi do nakupljanja u organizmu kod ponavljanog uzimanja pa doze do 100 mg/kg neće biti detektabilne u krvi nakon 2-8 sati, a u urinu nakon 8-12 sati. Uobi- čajena doza za "rekreativne" svrhe je 0.75-1.5 g. Nakon razvijanja tolerancije i ovisnosti dnevne doze rastu do oko 25 g, a katkad i do 100 g (29).
Korisnici često počinju uzimati GHB radi poboljšavanja socijalnih kontakata, izazivanja euforičnog raspoloženja i osje- ćaja ugode te kao sredstvo za spavanje. Djelovanje nakon uzimanja opisuju kao stanje relaksacije praćeno osjećajima mirnoć e i blage euforije, sklonošću verbalizaciji, blagom omamljenošću i ugodnom disinhibicijom. Euforično raspoloženje traje oko tri sata. Predoziranja su opasna, istodobno uzimanje sedativa ili alkohola povećava rizik od povraćanja i aspiracije, a zbog sinergističkog učinka mogu uzrokovati i depresiju disanja (36). Najčešće opisane nuspojave, zabilježene 15-60 minuta nakon ingestije, su pospanost, vrtoglavica, hipersalivacija, mučnina i povra- ćanje. Manje česte su gubitak svijesti, smetenost, slabost, tremor, gubitak koordinacije i perifernog vida te halucinacije. Laboratorijskim pretragama se mogu naći blaža hipokalijemija i respiracijska acidoza. U većini slučajeva simptomi spontano nestaju u razdoblju od 2-96 sati. Uzimanje većih doza izaziva gubitak kontrole mokraćnog mjehura, klonične pokrete udovima, generalizirani epileptički napadaj te naglo nastalu komu s Glasgow koma zbrojem najčešće manjim od 8. Zjenice budu sužene i bez reakcija na svjetlo, česte su bradikardija i hipotermija (36). Od psihijatrijskih nuspojava bolesnici mogu biti izrazito agresivni, svadljivi i agitirani, unatoč izraženoj depresiji disanja, te će zahtijevati fizičko obuzdavanje radi zaštite osoblja i njih samih. Temelj za postavljanje dijagnoze predoziranosti je detaljno uzeta anamneza, jer GHB nije detektabilan rutinskim pretragama na droge, već je za to potrebno uraditi plinsku kromatografiju i masenu spektrometriju.

Glavni načini liječenja predoziranosti su potporne mjere nadziranja i održavanja prohodnosti dišnog puta, disanja i cirkulacije u jedinicama intenzivnog liječenja. Osim u slučajevima izražene depresije SŽS-a, intubacija obično nije potrebna, a korisna će biti kod jake hipersalivacije i učestalog povraćanja. Učinkovitost ispiranja želuca i primjene aktivnog ugljena je upitna, jer je uzeti volumen GHB-a vrlo malen i brzo se resorbira iz gastrointestinalnog sustava. Njihova primjena je opravdana pri uzimanju GHB-a s nekim drugim lijekom ili toksičnim sredstvom (37). Simptomatska bradikardija se liječi atropinom, a epileptički napadaji benzodiazepinima. Nalokson i flumazenil nisu pokazali značajan učinak na liječenje kome izazvane GHB-om. Djelomično poboljš anje se postiže davanjem fizostigmina intravenski (38). Uz odgovarajuću medicinsku njegu, bolesnici se uglavnom oporave u potpunosti i vrlo brzo tako da se većina njih može nakon 6 sati otpustiti iz jedinica intenzivnog liječenja. Postoji mogućnost razvoja tolerancije te psihološke i fizičke ovisnosti s apstinencijskim sindromom pri prekidu uzi- manja GHB-a. Simptomi apstinencije po- činju 1-6 sati nakon uzimanja posljednje doze GHB-a, mogu trajati 5-15 dana, a katkad i do 6 mjeseci (39). Apstinencijski sindrom je sličan apstinenciji od alkohola ili benzodiazepina, a klinički se očituje tjeskobom, nesanicom, mučninom i povrać anjem te znakovima podražaja simpatikusa kao što su znojenje, hipertenzija, tremor i tahikardija. U težim se slučajevima javljaju halucinacije i delirij.

Ketamin
Ketamin je disocijativni anestetik koji djeluje na smanjenje reakcije na bol i okoliš. Posljednjih godina raste učestalost njegove primjene, jer on omogućuje dobru analgeziju i sedaciju kod kratkih i bolnih dijagnostičkih i terapijskih postupaka. U uporabi je u veterinarskoj i dječjoj kirurgiji, a nuspojave kod primjene u djece su rijetke i blage (40). Prvi put je proizveden 1965. i kemijskom građom je srodan fenilciklidin hidrokloridu (PCP). Moguće je da se u po- četku počeo primjenjivati kao dodatak tabletama ecstasyja, ali rastom popularnosti sve se češće rabi samostalno. Ketamin djeluje izravno ili neizravno na brojne transmitorske sustave kao što su kolinergič ki i opioidni, a inhibira ponovnu pohranu noradrenalina, dopamina i serotonina (41). Primarno djeluje na receptore N-metil-D-aspartat (NMDA), inhibira djelovanje glutamata te dovodi do blokade protoka kalcija kroz kanale (42). Receptori NMDA imaju važnu ulogu u neurokemiji ponašanja i procesiranju senzornih informacija, a njihova blokada dovodi do pojačanog lučenja dopamina u međumozgu i prefrontalnom korteksu te do aktivacije serotoninskog sustava (43). Ketamin je u prodaji dostupan u tekućem stanju, pakiran u bočice od po 10 ml (100 mg/ml). Tekući oblik se lako prevodi u prah, kako se najčešće i prodaje, pomiješan s vitaminom B12. Može se uzimati ušmrkavanjem, oralno, može se pušiti zajedno s marihuanom ili duhanom, intramuskularno i subkutano, ali najjače djeluje pošto se aplicira intravenski. "Rekreativna" doza je obično 50 do 100 mg. Djelovanje nakon oralnog uzimanja je slabije zbog značajnog metabolizma prvog prolaza, gdje se djelovanjem citokrom P-450 sustava u jetri preko intermedijarnih spojeva prevodi u hidrosolubilni oblik i izlučuje urinom. Nakon injiciranja počinje djelovati za oko 5 minuta, intranazalno za oko 10 min, a glavni disocijativni učinci nastaju oko 10 minuta poslije. Vrijeme poluživota je oko 2 sata. Većina djelovanja ketamina je ovisna o dozi, on dovodi do stanja sedacije, nepokretnosti, analgezije i amnezije te do promjena u percepciji i kognitivnim funkcijama u više područja mozga (44). Manje doze dovode do povišenog raspolož enja, derealizacije, depersonalizacije, vidnih halucinacija, ugodnih ili neugodnih snova, poremećaja pažnje i pamćenja te poremećaja koordinacije (45). Nešto veće doze imaju duže i intenzivnije djelovanje, izazivaju povraćanje, dizartričan govor, amneziju, poremećenu sliku tijela i okoline, paranoidne sumanutosti, negativizam, agresivnost, delirij, poremećaje motornih funkcija i agitaciju (46). Korisnici katkad reagiraju katatonijom, uko- čenim izražajem lica s otvorenim ustima, fiksiranim ukočenim pogledom s dilatiranim zjenicama i ukočenim držanjem. Moguća je socijalna apstinencija, autistič no ponašanje i bizarne reakcije. Subjektivni osjećaj korisnici opisuju kao izvantjelesni, iskustvo tik do smrti ili kao osjećaj da lebde iznad vlastitog tijela. Djelovanje se postupno smanjuje tijekom sljedećeg sata. Kako je i ketamin bez okusa, mirisa i boje, može se dodati u piće te rabiti za omamljivanje neopreznih žrtava radi seksualnog iskorištavanja. Vidne halucinacije, snovi i anterogradna amnezija već 15 minuta nakon ingestije mogu otežati razlikovanje doživljaja nastalih djelovanjem droge od događaja koji su se stvarno dogodili, čineći tako od žrtve nepouzdanog svjedoka na sudu.

Kardiovaskularno toksično djelovanje je posljedica simpatomimetičkog učinka i očituje se palpitacijama, tahikardijom i hipertenzijom. Kod srčanih bolesnika može doći do ishemije srčanog mišića. Djelovanje na dišni sustav uključuje depresiju, pa čak i do prestanka disanja, a povećana razina kateholamina u cirkulaciji dovodi do bronhodilatacije (47). Temelj za postavljanje dijagnoze predoziranosti je detaljno uzeta anamneza i klinički pregled, jer ketamin nije detektabilan rutinskim pretragama na droge. Ne postoji specifičan antidot te su zbog toga potporne mjere i praćenje životnih funkcija glavni oblik liječenja. Zbog moguć nosti nastanka rabdomiolize, potrebna je parenteralna nadoknada tekućine dok se ona ne isključi. Miran, taman i nestimulirajuć i okoliš je obično od najveće pomoći. Neuroleptici se daju vrlo rijetko, jer nuspojave koje izazivaju mogu dalje provocirati bolesnika. Primjena benzodiazepina može učinkovito smanjiti kardiovaskularne nuspojave, a ako su one izrazite, daju se alfa ili beta blokatori ili blokatori kalcijevih kanala (48). Midazolam je sredstvo izbora u kontroli prateće tjeskobe. Simptomi intoksikacije su obično manje izraženi nakon 2 sata i bolesnik tada može biti otpušten iz jedinice intenzivnog liječenja. Ketamin je adiktivna droga, kod učestale uporabe može dovesti do ovisnosti i apstinencijskog sindroma koje je potrebno liječiti.

Flunitrazepam
Flunitrazepam pripada skupini benzodiazepina, 10 puta je jačeg djelovanja od diazepama, a legalno je dostupan u mnogim europskim zemljama gdje se rabi za predoperativnu sedaciju i uvođenje bolesnika u anesteziju te za liječenje nesanice. Popularnost mu zbog relativno niske cijene raste među mladeži, a prve spoznaje o zlouporabi potječu iz pojedinih slučajeva silovanja. Djelovanje mu je potencirano alkoholom te može doći do gubitka inhibicija i amnezije. Dostupan je u tabletama od 1 i 2 mg i u obliku za parenteralnu primjenu.

Unatoč dugom vremenu poluživota od oko 20 sati, kliničko djelovanje lijeka je kratkotrajno zbog brze distribucije u tkiva. Metabolizira se u jetri, a izlučuje bubrež nim putem.
U malim dozama flunitrazepam djeluje kao anksiolitik, hipnotik i miorelaksans, dok u većim dozama može uzrokovati gubitak mišićne kontrole i gubitak svijesti. Sedacija nastaje nakon 30 minuta od oralne uporabe i najizraženija je nakon 2 sata, amnestičko djelovanje također nastaje nakon 30 minuta i ovisno je o dozi.
Nakon redovite uporabe razvija se ovisnost, a naglim prekidom uzimanja apstinencijski sindrom praćen glavoboljom, nemirom, izraženom tjeskobom, bolovima u mišićima, osjećajem težine u ekstremitetima, fotosenzitivnošću i epileptič kim napadajima (49, 50).
Neželjeni učinci uzimanja flunitrazepama su hipotenzija, retencija urina, vrtoglavica, smetnje vida i agresivno pona- šanje. Potporne mjere uz praćenje životnih funkcija bolesnika su uglavnom dovoljne u liječenju (49). Izazivanje povra- ćanja u svjesnog bolesnika može koristiti ako postoji sumnja na uzimanje u prethodnih 60 minuta, a u bolesnika bez svije- sti ispiranje želuca te primjena aktivnog ugljena. Specifični antidot je flumazenil koji treba davati s oprezom.

ZAKLJUČAK
MDMA, ketamin, GHB i flunitrazepam nisu jedine droge koje se uzimaju na raznim zabavama, ali su najučestalije. Uzimaju ih uglavnom mladi i neiskusni mladići i djevojke, a katkad i djeca, koji počinju eksperimentirati s drogama. Osim njih tu su i tradicionalnije droge, poput LSD-a i drugih halucinogena, marihuane, amfetamina i alkohola. Zbog rastuće popularnosti i češćeg uzimanja ovih opojnih sredstava i njihovih opasnih nuspojava, zdravstveni djelatnici koji dolaze u kontakt s mlađom populacijom moraju biti upoznati s načinima rane identifikacije i liječenja, kako otrovanja tako i ovisnosti o njima. Održavanje prohodnosti dišnog puta, disanja i cirkulacije uz ostale potporne mjere i nadzor u jedinicama intenzivnog liječenja najvažniji su oblik lije- čenja intoksiciranih bolesnika. MDMA je najpopularniji među sintetičkim "klupskim" drogama i popularnost mu raste unatoč negativnim posljedicama. Brojni dokazi upućuju na neurotoksičnost u ljudi, a hipertermija je najozbiljnija komplikacija koja katkad znači prvu stepenicu u kaskadi razvoja DIK-a, rabdomiolize i akutnog bubrežnog zatajenja. Hiponatremija povezana s MDMA-om može dovesti do epileptičkih napadaja, edema mozga, kome i smrti. Iako je uporaba GHB-a, ketamina i flunitrazepama manje popularna i rasprostranjena, oni su također zna- čajan problem. Osim sedirajućih, opojnih i euforičnih svojstava, upotrebljavaju se radi seksualnog iskorištavanja neopreznih osoba i popularno se nazivaju drogama za silovanje. Isto tako dovode do brojnih i opasnih nuspojava. Ako se uzimaju dovoljno dugo i u odgovarajućim dozama, dovode do razvoja tolerancije i ovisnosti s razvojem apstinencijskog sindroma u slučaju prestanka uzimanja. Najnovija istraživanja su usmjerena na daljnje prou- čavanje neurobiologije i toksičnost ovih droga, ali se ne smije zaboraviti i na razvoj djelotvornih strategija prevencije zlouporabe ovih sredstava i liječenja, uzimajuć i u obzir i posebne sociološke i kulturalne faktore koji tome pridonose. U buduć nosti vjerojatno možemo očekivati sve veću učestalost zlouporabe ovih ili sličnih drugih sintetitičkih droga, a da bismo to spriječili, treba preventivno djelovati senzibilizirajući i educirajući djecu i mladež, njihove roditelje, prosvjetne i zdravstvene djelatnike.

LITERATURA
1. Hermle L, Spitzer M, Borchardt K, Kovar KA, Gouzoulis E. Psychological effects of MDE in normal subjects. Are entactogens a new class of psychoactive agents? Neuropsychopharmacology 1993; 8:171-6.
2. Milroy CM. Ten years of ecstasy. J R Soc Med 1999;92:68-72.
3. Ames D, Wirshing W. Ecstasy, the serotonin syndrome, and neuroleptic malignant syndrome - a possible link? JAMA 1993;269:869-70.
4. White SR, Obradovic T, Imel KM, Wheaton MJ. The effects of methylenedioxymethamphetamine (MDMA, ecstasy) on monoaminergic neurotransmission in the central nervous system. Prog Neurobiol 1996;49:455-79.
5. Sprague JE, Everman SL, Nichols DE. An integrated hypothesis for the serotonergic axonal loss induced by 3,4-methylenedioximethamfetamine. Neurotoxicology 1998;19:427-41.
6. O’Hearn E, Battaglia G, De Souza EB, Kuhar MJ, Molliver ME. Methylenedioxyamphetamine (MDA) and methylenedioxymethamphetamine (MDMA) cause selective ablation of serotonergic axon terminals in forebrain: immunocytochemical evidence for neurotoxicity. J Neurosci 1988;8:2788-803.
7. Wilson MA, Ricaurte GA, Molliver ME. Distinct morphologic classes of serotonergic axons in primates exhibit differential vulnerability to the psychotropic drug 3,4-methylene-dioxymethamphetamine. Neuroscience 1989;28:121-37.
8. Ricaurte GA, Yuan J, McCann UD. 3,4-methylenedioximethamfetamine (“Ecstasy”) - induced neurotoxicity: Studies in animals. Neuropsychobiology 2000;42:5-10.
9. Hatzidimitriou G, McCann UD, Ricaurte GA. Altered serotonin inervation patterns in the forebrain of monkeys treated with 3,4-methylenedioxymethamphetamine seven years previously: factors influencing abnormal recovery. J Neurosci 1999; 19:5096-107.
10. Jerrard DA. "Designer drugs": a current perspective. J Emerg Med 1990;8:733-41.
11. Schwartz RH, Miller NS. MDMA (ecstasy) and the rave: a review. Pediatrics 1997;100:705-8.
12. McKenna DJ, Peroutka SJ. Neurochemistry and neurotoxicitiy of 3,4-methylenedioximethamfetamine (MDMA, “ecstasy”). J Neurochem 1990;54: 14-22.
13. de la Torre R, Farre M, Ortuno J, Mas M, Brenneisen R, Roset PN, et al. Non-linear pharmacokinetics of MDMA (“ecstasy”) in humans. Br J Clin Pharmacol 2000;49:104-9.
14. Downing J. The psychological and physiological effects of MDMA on normal volunteers. J Psychoactive Drugs 1986;18:335-40.
15. Liechti ME, Baumann C, Gamma A, Vollenweider FX. Acute psychological effects of 3,4-methylenedioximethamfetamine (MDMA, “Ecstasy”) are attenuated by serotonin uptake inhibitor citalopram. Neuropsychopharmacology 2000;22:513-521.
16. Buffum J, Moser C. MDMA and human sexual function. J Psychoactive Drugs 1986;18:355-9.
17. O’Connor B. Hazards associated with the recreational drug “ecstasy”. Br J Hosp Med 1994; 52:507-14.
18. Lester SJ, Baggott M, Welm S, Schiller NB, Jones RT, Foster E, et al. Cardiovascular effects of 3,4-methylenedioxymethamphetamine. A doubleblind, placebo-controlled trial. Ann Intern Med. 2000;133:969-73.
19. Buchanan JF, Brown CR. Designer drugs: a problem in clinical toxicology. Med Toxicol Adverse Drug Exp. 1988;3:1-17.
20. Green A, Cross A, Goodwin G. Review of pharmacology and clinical pharmacology of 3,4-methylenedioximethamfetamine (MDMA or “Ecstasy”).
Psychopharmacology 1995;119:247-60. 21. Demirkiran M, Jankovic J, Dean J. Ecstasy intoxication: an overlap between serotonin syndrome and neuroleptic malignant syndrome. Clin Neuropharmacol 1996;19:157-64.
22. Garbino J, Henry JA, Mentha G, Romand JA. Ecstasy ingestion and fulminant hepatic failure: liver transplantation to be considered as the last therapeutic option. Vet Hum Toxicol 2001;43:99-102.
23. McCann UD, Slate SO, Ricaurte GA. Adverse reactions with 3,4-methylenedioxymethamphetamine (MDMA; “ecstasy”). Drug Saf 1996;15: 107-15.
24. McCann UD, Szabo Z, Scheffel U, Dannals RF, Ricuarte GA. Positron emission tomographic evidence of toxic effect of MDMA (“Ecstasy”) on brain serotonin neurons in human beings. The Lancet 1998;352:1433-7.
25. Koesters SC, Rogers PD, Rajasingham CR. MDMA ('ecstasy') and other 'club drugs': The new epidemic. Pediatr Clin North Am 2002;49:1-30.
26. Shannon M. Methylenedioxymethamphetamine (MDMA, "ecstasy"). Pediatr Emerg Care 2000;16: 377-80.
27. Sternback H. The serotonin syndrome. Am J Psychiatry 1991;148:705-13.
28. Guerra R, Chang S, Romero J. A comparison of diagnostic criteria for neuroleptic malignant syndrome. J Clin Psychiatry 1992;53:56-62.
29. Galloway GP, Frederic-Osborne SL, Seymour R, Contini SE, Smith DE. Abuse and therapeutic potential of gamma-hydroxybutyric acid. Alcohol 2000;20:263-9.
30. Cash CD. _-hydroxibutyrate: an overview of the pros and cons for it being a neurotransmitter and/or a useful therapeutic agent. Neurosci Biobehav Rev 1994;18:291-304.
31. Tunnicliff G. Sites of action of _-hydroxibutyrate (GHB): a neuroactive drug with abuse potential. J Toxicol Clin Toxicol 1997;35:581-90. 32. Hechler V, Gobaille S, Bourguignon JJ, Maitre M. Extracellular events induced by _-hydroxibutyrate in striatum: a microdialysis study. J Neurochem 1991;56:938-44.
33. Takahara J, Yunoki S, Yakushiji W, Yamauchi J, Yamene Y. Stimulatory effects of gamma-hydroxybutyric acid on growth hormone and prolactine release in humans. J Clin Endocrinol Metab 1977;44:1014-7.
34. Li J, Arnaud-Stokes S, Woeckener A. A tele of novel intoxication: A review of the effects og gamma-hydroxybutiric acid with recommendations for management. Ann E
Kategorija: Izvorni znanstveni članak
Broj: Vol. 51, No 1, siječanj - ožujak 2007
Autori: M. Martinac, J. Markić, D. Karlović, J. Meštrović
Referenca rada:
DOI: