Uloga denzitometrije u dijagnostici osteogenesis imperfectae

Denzitometrija kosti je neinvazivna metoda koja koristi razliku u apsorpciji gama ili rengenskih zraka u kosti i mekom tkivu za direktno mjerenje mineralnog sadržaja kosti (izraženo u g) i za indirektno mjerenje gustoće kosti (izraženo u g/cm2). Najvažnije regije za mjerenje koštane mase su lumbalna kralježnica, vrat bedrene kosti i kosti podlaktice, jer su to lokalizacije najvišeg rizika za frakturu ako je masa kosti niska. Danas se za mjerenje gustoće kosti upotrebljava dvoenergijska rengenska denzitometrija (DEXA) u kojoj se kao izvor zračenja upotrebljava rengenska cijev. To je vodeća metoda za mjerenje koštane gustoće. Denzitometrija kosti postala je općeprihvaćena metoda u obradi bolesnika s metaboličkim bolestima koštanog tkiva, te u istraživanju metabolizma kosti. Najveći poticaj za razvoj ove tehnike dalo je istraživanje osteoporoze, gdje je precizno određivanje koštane mase presudno. Denzitometrija se primjenjuje i u dijagnostici osteogenesis imperfectae (OI), posljedica koje je osteoporoza. OI je genetska bolest u kojoj su kosti zbog nedostatka ili loše kvalitete kolagena manje gustoće i lomljive. Najčešća osobina koštanog poremećaja u OI-u je niska koštana gustoća što je i najvažniji razlog za pojavu frakture. Denzitometrija stoga može pomoći procjeni razvoja promjena u kostima i rizika od nastanka fraktura u bolesnika s OI-om. Ova metoda također služi za procjenu učinka terapije Metoda je neinvazivna. U tijeku pretrage bolesnik mora mirovati što nije veći problem jer pretraga traje samo nekoliko minuta. Radijacijsko opterećenje bolesnika je nisko. Rezultati denzitometrije moraju se interpretirati u sklopu ostalih pretraga. UVOD
Denzitometrija kosti je neinvazivna metoda koja koristi razliku u apsorpciji gama ili rengenskih zraka u kosti i mekom tkivu za direktno mjerenje mineralnog sadržaja kosti (izraženo u g) i za indirektno mjerenje gustoće kosti (izraženo u g/cm2). Najvažnije regije za mjerenje koštane mase su lumbalna kralježnica, vrat bedrene kosti i kosti podlaktice, jer su to lokalizacije najvišeg rizika za frakturu ako je masa kosti niska. Stoga se određivanjem vrijednosti gustoće kosti može procijeniti rizik od nastanka frakture, a također pratiti učinak terapije.

OSNOVA METODE
U prošlosti se za određivanje gustoće kosti primjenjivala jednofotonska denzitometrija pomoću monoenergetske gama zrake joda-125 (27,5 keV). Ovakav način mjerenja mogao se primjenjivati u regijama gdje nema mnogo mekog tkiva. Na mjestima gdje je sloj mekog tkiva koji okružuje kosti deblji, primjenjivala se gama zraka amercija-241 (60 KeV). Potom se primjenjivala dvofotonska denzitometrija pomoću gadolinija-153 (44 i 100 keV).


Danas se za mjerenje gustoće kosti primjenjuje dvoenergijska rengenska denzitometrija (DEXA) u kojoj se kao izvor zračenja upotrebljava rengensku cijev. To je vodeća metoda za mjerenje koštane gustoće.
Osnova za mjerenja gustoće kosti s dvoenergijskim rengenskim izvorom zračenja jest razlika u apsorpciji fotona u kosti i u mekom tkivu. Matematičkom jednadž bom, koja opisuje apsorpciju dviju energija u sustavu koji se sastoji od dviju komponenti, mekog tkiva i kosti, dobiju se vrijednosti mase kosti i mekog tkiva u g/cm2. Atenuacija zračenja je proporcionalna koštanoj masi. Gustoća kosti se izračunava podjelom ukupne koštane mase s površinom kosti u mjerenom području. Važno je uočiti da ovaj način ne daje pravu koštanu gustoću, već takozvanu površinsku gustoću kosti izraženu u g/cm2, koja je dijelom ovisna o volumenu kosti. Izražavanje rezultata denzitometrijskim mjerenjima sastoji se od usporedbe bolesnikovih vrijednosti s referentnim rasponom za populaciju ili u jedinicama standardne devijacije od srednje vrijednosti (tzv. Z-vrijednost) ili devijacije od maksimalne vrijednosti (tzv. T-vrijednost).
Prilikom pretrage bolesnik mora mirovati, što nije posebno opterećenje jer pretraga traje tek nekoliko minuta. Mjerenja su precizna i bez rizika za bolesnike.

METODA RADA
Denzitometrijska mjerenja mogu se izvoditi na različitim dijelovima kostura (slika1). Oko 80% mjerenja izvodi se na lumbalnoj kralježnici u anteroposteriornoj (AP) projekciji, 10-15% na zglobu kuka u AP projekciji, a ostatak su specijalizirana mjerenja, kao što su mjerenja cijelog tijela, podlaktice i lumbalne kralje- žnice u lateralnoj projekciji. Mjerenje lumbalne kralježnice žena najznačajnije je 10-15 godina poslije menopauze. Nakon toga vremena klinički je značajnije područje proksimalne bedrene kosti. Snimanje cijelog tijela također postaje sve češće, jer je suvremena oprema omogu- ćila skraćenje vremena potrebnog za pretragu. Mogu se mjeriti i druga područja perifernog kostura, a najčešće su to kosti podlaktice.


PRIMJENA
Denzitometrija kosti postala je općeprihvać ena metoda u obradi bolesnika s metaboličkim bolestima koštanog tkiva i u istraživanju metabolizma kosti. Najveći poticaj za razvoj ove tehnike dalo je istra- živanje osteoporoze za koju je precizno određivanje koštane mase presudno. Osteoporoza je bolest kosti karakterizirana relativnim smanjenjem koštane mase u odnosu na volumen kosti i naj- češća je metabolička bolest koštanog tkiva. Smanjenje koštane mase mnogo je ja- če izraženo u žena te je i učestalost osteoporoze u njih veća. Niska koštana masa povećava rizik od fraktura kosti . U odnosu na žene muškarci imaju nešto više vrijednosti koštane gustoće. Značajne spolne razlike postoje i u ukupnom mineralnom sadržaju kosti s oko 30% višim vrijednostima kod muškaraca. Muškarci sa starenjem polaganije gube koštanu masu, a žene nakon menopauze vrlo brzo gube koštanu masu iz područja kralježnice. Od ukupnog gubitka koštane mase od oko 20% koji se opaža u anteriornoj projekciji, polovica se gubi u prvih 5 godina nakon nastupa menopauze. Nakon toga gubitak se usporava i u dobi od oko 75 godina postaje gotovo jednak tempu kao i kod muškarca. Ubrzani gubitak koštane mase neposredno nakon menopauze opa- ža se i u mjerenjima bedrene kosti i cijelog tijela.
Osim u osteoporozi denzitometrija ima značajnu primjenu u dijagnostici i praćenju osteomalacije, renalne osteodistrofije i hiperparatireoidizma. Klinički se denzitometrija najčešće upotrebljava za procjenu rizika od fraktura i za praćenje promjena izazvanih terapijom. Mjerenja se obično ponavljaju u šestomjesečnim ili jednogodišnjim intervalima. Denzitometrija se primjenjuje i u dijagnostici osteogenesis imperfectae (OI) posljedica koje je osteoporoza. OI je genetska bolest u kojoj su kosti zbog nedostatka ili loše kvalitete kolagena manje gustoće i lomljive. Najčešće svojstvo koštanog poremećaja u OI je niska koštana gustoća i najvažniji razlog za pojavu frakture. Denzitometrija stoga može pomoći procjeni razvoja promjena u kostima i rizika od nastanka fraktura u bolesnika s OI-om. Ova metoda služi i za procjenu učinka terapije. Osteoporoza kao posljedica OI može dodatno biti pogoršana menopauzom, dugotrajnom imobilizacijom te liječenjem kortikosteroidima. Postoji više tipova OI. Kod tipa I. dužina života je kao i u normalnoj populaciji. Tip II. je vrlo teška bolest koja završava letalno nakon rođenja. Kod tipa III. karakerističan je niski rast, a dužina života je skraćena, dok je životni vijek u bolesnika s tipom IV. tek malo smanjen u odnosu na normalnu populaciju. Dužina života i visina bolesnika najvaž nije su osobine koje će utjecati na rezultate denzitometrije. Najveća vrijednost denzitometrije je kod tipa I. i IV. jer u ta dva tipa OI-a životni vijek nije skraćen, ili je to tek neznatno, pa će sigurno doći do pojave osteoporoze, posebno u žena kojima se u menopauzi dodatno smanjuje gustoća kosti.
Osteogenesis imperfecta se ne dijagnosticira denzitometrijom. Međutim uz klinič ku sliku, anamnezu, radiološke i biokemijske pretrage denzitometrija može dati značajne informacije pri postavljanju dijagnoze osteogenesis imperfectae. Denzitometrija je korisna osobito u slučajevima čestih fraktura u osoba, najčešće djece, koje ne znaju da imaju OI. Određivanje gustoće kosti u tim slučajevima može potvrditi je li trauma uzrokovala frakturu zbog smanjene gustoće kosti, što pri normalnoj gustoći kosti vjerojatno ne bi bio slučaj. Studije pokazuju da je koštana gustoć a znatno smanjena kod OI-a, ali da pri blažoj formi OI može biti normalna. Najčešća mjesta mjerenja gustoće kosti su: kralježnica, bedrena kost i kosti podlaktice. Veliki utjecaj na rezultate denzitometrijskog mjerenja te moguću nepravilnu interpretaciju rezultata mogu imati zakrivljenost kralježnice, stare kompresivne frakture ili ugradnja metala kao fiksatora prilikom kirurškog liječenja fraktura. Ta stanja mogu značajno umanjiti vrijednost rezultata pretrage. Visina bolesnika također utječe na rezultat pretrage. Osobe niskog rasta ili djeca mogu imati lažno niže vrijednosti gustoće kosti, jer su normale izračunane za normalno visoku populaciju. Za djecu postoje normale za lumbalnu kralježnicu, ali ne i za druga područ ja.
Pri izvođenju dezintometrije važno je i pitanje radijacijskog opterećenja bolesnika, osobito djece. Aprobirana doza je ma- la i iznosi otprilike 10% od doze koju bolesnik primi pri izvođenju rengenske snimke pluća, pa stoga izlaganje bolesnika ionizirajućem zračenju nije prepreka izvođenju te pretrage i u djece.

ZAKLJUČAK
Metoda je neinvazivna. U tijeku pretrage bolesnik mora mirovati, što nije veći problem jer pretraga traje samo nekoliko minuta. Radijacijsko opterećenje bolesnika je nisko. Rezultati denzitometrije moraju se interpretirati u sklopu ostalih pretraga. Najveću korist imaju bolesnici s OI-om tip I. i IV. jer imaju najdulju prognozu, a s menopauzom u žena doći će sigurno do izraženijeg gubitka koštane mase. Do gubitka koštane mase može dovesti također duža imobilizacija i liječenje kortikosteroidima. U ostalim tipovima OI-a gustoća kosti je izrazito niska pa je u tim slučajevima mjerenje koštane gustoće korisno u praćenju bolesnika. Mjerenja se izvode jedanput na godinu.

LITERATURA
1. Kurtz DW, Morrish K, Shapiro J. Vertebral bone mineral content in osteogenesis imperfecta. Calcif Tissue Int 1985;37:14-8.
2. Shapiro J. Osteogenesis imperfecta and other defects of bone development occasional causes of adult osteoporosis. In: Marcus R, Feldman D, Feldman D, Kelsey J. (Eds) Osteoporosis. Academic Press 1996;703-13.
3. Dodig D, Ivančević D, Kusić Z, Matković V, Staničić A, Škugor M. Denzitrometrija kosti. U: Klinička nuklearna medicina, ur.: D. Ivančević, D. Dodig, Z. Kusić, izdavač Medicinska naklada, 1999;104-6.
4. Cole WG. Advances in osteogenesis imperfecta. Clin Orhop 2002;6-16.
5. Kirks DR. Musculoskeletal system. Practical pediatric imaging: diagnostic radiolology and children, 3rd ed. 1998;362-3.
6. Kleinman PK. Differential diagnosis II: Osteogenesis Imperfecta. Diagnostic Imaging Abuse. 2nd ed. 1988;197-213.
7. Taybi H, Lachman RS. Osteogenesis Imperfecta. Radiology of syndromes, metabolic and skeletal dysplasias. 4th ed. 1996;876-82.

Ključne riječi:
Kategorija: Pregled
Broj: Vol. 49, No 3, srpanj - rujan 2005
Autori: D. Dodig, Ž. Jurašinović, S. Divošević
Referenca rada:
DOI: