Prevencija debljine započinje tijekom trudnoće i najranijeg djetinjstva

Danas se u svijetu prvi put izjednačio broj osoba s prekomjernom tjelesnom masom, s brojem osoba koje svakodnevno gladuju. Riječ je o milijardi ljudi. U Sjedinjenim Državama pretilost nazivaju "kugom novog doba" koja se, na žalost, ne pojavljuje samo među odraslima već i sve više zahvaća djecu od najranije dobi. Zabrinjava činjenica da se ta pošast proširila i na većinu industrijski razvijenih zemalja. Porast pretilosti kod djece vrlo vjerojatno je uzrokovan neprimjerenom prehranom djeteta od njegovih najranijih dana života, jer se dovoljno ne posvećuje pozornost njegovim specifičnim potrebama u pojedinim razdobljima rasta i razvoja. Smatra se da su uzroci pojave pretilosti zapravo zbir djelovanja različitih čimbenika: genetskog, načina života i prehrane. Sedentarni način života i neprekidno uzimanje više hrane nego što se uspijeva potrošiti na umni i tjelesni rad, glavni je krivac, no istina je da se i nasljedna sklonost debljini ne smije zanemariti. Pretilost povećava rizik pojave hipertenzije, bolesti srca i krvnih žila, moždanog udara, artritisa, dijabetesa tipa 2, pojedinih malignih oboljenja (debelog crijeva, prostate, dojki). Gubitak suvišnih kilograma može se postići motivacijom ljudi da promijene svoje životne navike i uvedu program pravilne prehrane. Pritom treba iskoristiti prednosti područja u kojem pojedinac živi i posegnuti za načinom prehrane koja je pokoljenjima prije osiguravala dug, zdrav i aktivan život.
Usprkos činjenici da se danas mnogo govori o prekomjernoj tjelesnoj masi i pretilosti, ti se parametri i stanja nisu pomno pratili u prošlosti. Nastojanja da se pogrješke isprave te da se djeluje preventivno i kurativno u tom smjeru, iziskuju multidisciplinarni pristup i blisku suradnju vladinih institucija, dobrovoljnih organizacija, privatnog sektora, te odanost takvoj akciji svih pojedinaca i obitelji u našoj zemlji.
Problemi s prekomjernom tjelesnom masom već dugo muče stanovnike industrijski razvijenih zemalja, ali zabrinjava činjenica da se u prošlom desetljeću problem prekomjerne tjelesne mase poput plime počeo širiti i u siromašnijim dijelovima svijeta Iako je nedovoljna količina hrane i dalje najvažniji problem (gotovo milijarda ljudi na našem planetu gladuje), pretilost je isto tako vrlo raširen problem, jer se procjenjuje da milijardu i 300 milijuna ljudi u svijetu ima prekomjernu tjelesnu masu (prema podatcima dobivenim iz Međunarodnog centra za praćenje pretilosti, engl. International Obesity Taskforce – IOT). Prema izvješću World Health Reporta, svake godine u svijetu umire 2,5 milijuna ljudi zbog pretjerane tjelesne mase. Procjenjuje se da u Europi svake godine zbog pretilosti umire oko 320 000 osoba.
Obrađeni rezultati epidemioloških istraživanja koja su provedena 1999. godine u Sjedinjenim Državama, pod nazivom National Health Nutrition Examination Survey, pokazuju zabrinjavajuću činjenicu - oko 61% odraslih Amerikanaca ima prekomjernu tjelesnu masu ili je čak pretilo. Nerijetko ćemo stoga čuti da se u SAD-u o problemu pretilosti govori kao o "kugi novog doba". Pretilost se definira kao suvišak, odnosno prisutnost velike količina tjelesne masti ili adipoznog tkiva u odnosu na nemasnu tjelesnu masu (1). Količina tjelesne masti ili adipozitet uključuje dva aspekta: a) raspodjelu masnog tkiva po tijelu, te b) veličinu adipoznih depozita. Prekomjerna masa znači uvećanje tjelesne mase u odnosu na visinu, kad se to uspoređuje s poželjnom masom (1).
Pritom treba paziti da se ne brkaju neki pojmovi. Prekomjerna tjelesna masa ne mora biti povezana s porastom tjelesne masti, već može biti i rezultat uvećanja mišićne mase. Primjerice, profesionalni športaši mogu biti sa zavidnom skeletnom muskulaturom i s vrlo malo tjelesne masti, a da istodobno imaju veću tjelesnu masu od ostalih koji su iste visine. Dok se prema tjelesnoj masi mogu uvrstiti u osobe s većom tjelesnom masom, zbog razvijenih mišića, oni nisu nužno i osobe koje imaju suvišak masti prema svom indeksu tjelesne mase. Da bi se neka osoba proglasila pretilom, potrebno je da količina njenog adipoznog ili masnog tkiva bude 20% veća u odnosu na optimalnu količinu.
Takve osobe često moraju potražiti pomoć liječnika, jer im njihova pretilost može, osim estetskih poteškoća, uvjetovati i razne fiziološke smetnje. Takve osobe pate od edema (oteklina) na udovima, povišenog krvnog tlaka, latentnog ili već postojećeg dijabetesa, hiperlipidemije, hiperkolesterolemije...
Pretilost povećava rizik nastanka cijelog niza zdravstvenih problema, posebno dijabetesa (smatra se da je učestalost komplikacija s pojavom dijabetesa tipa 2 40% veća u ljudi koji kroz duže razdoblje imaju prekomjernu tjelesnu masu ili su pretili). Kao što je već spomenuto, dijabetes, ateroskleroza, bolesti zglobova i maligne bolesti u uskoj su vezi s prekomjernom tjelesnom masom, neprimjerenom prehranom i nedostatnom tjelesnom aktivnošću. Debljamo se kad nam je unos kalorija veći od utroška kalorija za umni i tjelesni rad.
Međutim, dokazano je da stanje prekomjerne tjelesne mase – pretilosti, može imati i genetski uzrok. Tijekom 1994. i 1995. godine na Sveučilištu Rockfeller u New Yorku, znanstvenici su u opsežnoj studiji dokazali da u pretilih osoba postoji defekt u genetskoj strukturi stanice (2). O čemu je riječ?
U normalne osobe postoji osjećaj sitosti, koji nam "signalizira" kada treba prekinuti s jelom. Taj se osjećaj stvara u našem mozgu pod utjecajem proteina (naziva se "Ob protein", "obesity protein" ili "leptin") koji se sintetizira u masnim stanicama i dolazi u mozak, gdje se vezuje na specifični receptor i na taj način dovodi do stvaranja osjećaja sitosti. Gen koji kodira sintezu leptina u nekih ljudi koji pate od kronične pretilosti je defektan. Možemo zaključiti da "genetska šifra" jednog malog dijela pretilih osoba ne može "dati nalog" organizmu za stvaranje leptina, pa takve osobe ne osjećaju sitost i neprestano jedu kako bi utažile osjećaj gladi. Razumljivo je i to da se kod takvih pojedinaca taj defekt prenosi nasljedno s roditelja (bilo majke ili oca) na djecu, pa postoje obitelji kod kojih su pojedini članovi od samog djetinjstva izrazito pretile osobe.
Danas se u znanstvenim istraživanjima nastoji naći molekula koja će zamijeniti defekt u stvaranju leptina i umjesto njega vezivati se na receptore moždanih stanica. U očekivanju takvog lijeka, koji se u velikom broju slučajeva proglašava i čudotvornim, a kojim će se omogućiti uzimanje ovog specifičnog proteina ili njegovog "mimetika" izvana, čijim će se djelovanjem uspjeti kontrolirati pojava osjećaja gladi, ne ostaje nam ništa drugo nego promijeniti prehrambene navike, smanjujući ukupnu količinu obroka i zamjenjujući pojedine namirnice onima koje dovode do smanjenja ukupnih masti u organizmu i do bržeg postizanja osjećaja sitosti.

P r e h r a n a u p r e v e n c i j i d e b l j i n e

Ono što je zaista važno istaknuti jest to da tjelesna masa korelira izravno s rizikom obolijevanja od krvožilnih bolesti, dijabetesom i narušavanjem zdravlja ako je riječ o dugotrajnoj perzistirajućoj pretilosti. Najbolji način smanjenja tjelesne mase je smanjiti unos kalorija i povećati njihovu potrošnju putem redovite tjelesne aktivnosti (3). Kalorijski prilagođena prehrana, s niskim sadržajem ukupnih masti, ona koja sadrži mono i omega-3 polinezasićene masne kiseline te prehrana s većim postotkom prehrambenih vlakana vrlo je važna za primarnu i sekundarnu prevenciju kardiovaskularnih bolesti. Voće, povrće i proizvodi od cjelovitog zrna važni su sastojci u svakodnevnoj prehrani, jer smanjuju učestalost pojave degenerativnih i kroničnih bolesti, te bolesti srca i krvnih žila. Takvom se prehranom produljuje život i smanjuje učestalost obolijevanja od malignih bolesti i osteoporoze (4). Epidemiološke studije su pokazale da prekomjerna tjelesna masa u djetinjstvu uzrokuje tešku pretilost, koja se najčešće ispoljava između 45. do 65. godine života. Rizik smrtnosti osoba koje su u djetinjstvu imale prekomjernu tjelesnu masu bio je znatno veći, a dobiveni rezultat je različit za žensku i mušku populaciju. Kod muškaraca je taj rizik bio značajno veći (5).

R a z v o j p o z i t i v n i h p r e h r a m b e n i h n a v i k a p o č i n j e o d d j e t e t o v o g p r v o g da n a ž i v o t a

Najprirodnija namirnica u prehrani dojenčadi je majčino mlijeko. Čak i ako nakon nekog vremena dijete biva hranjeno umjetnom hranom, dojenje u tom najranijem razdoblju djetetova života pruža velike prednosti.
Kolostrum, svijetla tekućina koja se izlučuje prije pojave samog mlijeka, bogata je protutijelima koja potpomažu slabi imunološki sustav tek rođenog djeteta. Nakon toga mlijeko postaje gušće i osigurava djetetu sve nužne tvari za rast, razvoj i zaštitu tijekom narednih šest mjeseci. Majčino je mlijeko najlakše probavljivo, sadrži sve proteine, vitamine i minerale potrebne za zdrav razvoj djetetovog organizma, a osim toga sadrži i tvari koje potpomažu apsorpciju i ukupni metabolizam. Masti sadržane u majčinom mlijeku su lakoprobavljive, po svome sadržaju bogate esencijalnim polinezasićenim masnim kiselinama. Te su masti prijeko potrebne za razvoj složenih struktura djetetova živčanog sustava, a posebno membrana mozga (6, 7).
Umjetno spravljeno mlijeko može biti koliko-toliko odgovarajuća zamjena za majčino mlijeko glede samog sastava, no u prirodnom majčinom mlijeku ipak postoji nešto jedinstveno. Evo o čemu je riječ: kada dijete počne sisati, mlijeko je bogatije vodom, dok se s nastavkom dojenja obogaćuje proteinima i mastima. Na taj način dijete zadovoljava dvije potrebe: najprije utaži žeđ, a zatim i glad. Stoga je majčino mlijeko najbolja hrana, besplatna, jednostavna za prenošenje, higijenski ispravna, temperaturno prilagođena djetetovim potrebama. A nadasve je za djetetov daljnji razvoj uvelike korisna emocionalna veza koja se tim putem ostvaruje. U opsežnim studijama znanstvenici su utvrdili i smanjenu incidenciju tumora dojki u žena koje su nakon poroda dojile (8, 9).

P r e h r a n a d o j i l j a

Tijekom razdoblja dojenja majka mora nastaviti prehranu visokokvalitetnim tvarima kao i za trudnoće, kako bi se osiguralo optimalno stvaranje mlijeka. Nedostatna prehrana majke ne umanjuje nutritivni sastav mlijeka, ali utječe na smanjenje ukupno stvorenog volumena mlijeka i može narušiti majčino zdravstveno stanje. Ako pak prehrana majke ne daje nutritivne tvari prijeko potrebne za osiguravanje optimalnog nutritivnog sastava mlijeka, organizam sam te tvari izvlači iz majčinih pričuva. Liječnici savjetuju majkama da u svakodnevnu prehranu uvrste veću količinu pojedinih minerala i vitamina. Tako, primjerice, dojilja mora u svoj organizam unositi oko 50% više kalcija. Time osigurava pravilan razvoj dječjih kostiju i zuba, a ujedno štiti svoj kostur od gubitka ovog vrijednog minerala. Dojilja bi svaki dan morala popiti litru mlijeka ili pojesti 150 g sira (najbolje svježi sir). Uz to je potrebno u prehranu uvrstiti svježe voće (jabuke) i povrće, fermentirane mliječne proizvode, ribu, bijelo i nemasno meso, pasirane mahunarke i žitarice. Takvom prehranom žena mora zadovoljiti sve potrebe svog organizma i osigurati dostatnu energiju za "proizvodnju" 600-700 mL mlijeka na dan. Dakako da se ova silna tekućina koja nastaje mora na neki način i unijeti u organizam, pa se preporuča da u obliku raznih napitaka (mlijeko, čaj, kompot, razrijeđeni voćni sokovi i sl.) dojilja popije oko 2-2,5 litre tekućine na dan. U to se ubraja i tekućina uzeta hranom, posebno u juhama.
Posebno je važno istaknuti nešto što možda na prvi pogled nije očito, a nužno je za stvaranje mlijeka. Nije jednostavno u organizmu pokrenuti pravu malu mljekaru. Drugim riječima, to znači da treba osigurati energiju za proizvodnju. U našem organizmu ta se energija stvara sagorijevanjem hranjivih tvari uz sudjelovanje kisika. Najvažnija komponenta hranjivih tvari, koja će osigurati adekvatnu količinu energije, svakako su složeni ugljikohidrati. Složeni ugljikohidrati su značajna skupina namirnica koja u organizmu osigurava dovoljnu količinu energije za normalno odvijanje izmjene tvari, ali i za odvijanje pojedinih fizioloških procesa u posebnim stanjima. Dojenje je zaista specifični proces i iziskuje velike energetske potrebe. Najbolji izvor složenih ugljikohidrata su visokovrijedne namirnice poput riže, krumpira, proizvoda od žita (kruh, tijesto, palenta, krupica). Ove se namirnice preporučuju u prehrani, jer uz ugljikohidrate unose u organizam i cijeli niz prijeko potrebnih minerala i vitamina (10). Žena koja doji mora u svaki obrok obvezno uvrstiti poneku od tih namirnica. Preporučljivo je da kasni večernji obrok (poslije 9 sati uvečer) bude riža, krupica ili tijesto. Nakon toga je dobro popiti mlijeko, acidofilno mlijeko ili pojesti kompot. Time smo osigurali da se pričuve ugljikohidrata (pohranjene u obliku jetrenog glikogena) održavaju i služe za noćnu "proizvodnju" mlijeka. Majka će time biti manje iscrpljena i neće strahovati hoće li djetetu biti dovoljno mlijeka tijekom noći.
I na kraju još neke prednosti dojenja koje znače zalog djetetova zdravlja u budućnosti:
- dojena djeca imaju manje problema s dišnim putovima i probavnim organima nego djeca hranjena umjetnom hranom;
- imaju manje predispozicija za nastanak astme, alergije, ekcema i raznih grčeva;
- manja je incidencija nastanka autoimunih bolesti, posebice dijebetesa juvenilne dobi (11, 12).

P r e h r a n a d j e č j e d o b i - v a ž n o s t z d r a v e p r e h r a n e u p r v o j g o d i n i ž i v o t a

Prehrambene se navike često stvaraju tijekom prvih godina života, kad je važno da budu zadovoljene sve prijeko potrebne nutritivne tvari za zdrav i snažan razvoj djeteta.
Uvođenje novih namirnica u djetetovu prehranu tijekom prve godine života, te postupno zamjenjivanje mliječnih obroka s onim "konkretnim", moralo bi i za dijete i za majku proteći bez dodatnih stresova i poteškoća. Kako bi to doista i bilo tako, nadasve je važno pomno pratiti savjete i preporuke pedijatra.
Većina pedijatara smatra da se s postupnim odvikavanjem djeteta od sisanja, odnosno s uvođenjem novih namirnica u svakodnevnu prehranu, mora početi između četvrtog i šestog mjeseca djetetova života. Uloga namirnica različitih od majčinog ili umjetnog mlijeka sastoji se u tome da one uz mlijeko mogu bolje zadovoljiti sve prehrambene potrebe djeteta koje je sad u fazi intenzivnog rasta.
Zamjenske namirnice moraju se uvoditi postupno tijekom cijele prve godine života, kad bi dijete moralo već uzimati sve one obroke koje jedu i ostali ukućani. Djeca koja suviše brzo i naglo prestaju biti dojena, mogu patiti od pojedinih prehrambenih nedostataka, jer u tom trenutku mlijeko potpunije podmiruje djetetove nutritivne potrebe u odnosu na pojedine gotove ili pripremljene obroke dječje hrane. Druga opasnost kod naglog odvikavanja, koje je zapravo djetetu nametnuto, krije se u iznenadnim pojavama alimentarnih (prehrambenih) alergija.
Prve krute namirnice koje se daju djetetu tijekom prvih mjeseci njegova života, moraju biti lakoprobavljive i ne bi smjele u djeteta izazvati nikakve oblike preosjetljivosti. Pedijatri se uglavnom slažu s mišljenjem da bi djetetov prvi kruti obrok morala biti riža u obliku kaše pomiješana s majčinim ili umjetnim mlijekom, a poželjno je da se ovako pripremljen "obrok" počne odmah davati žličicom. Nakon toga se nastavlja s protisnutim voćem i povrćem (krumpir). Ali barem do šestog mjeseca života valjalo bi izbjegavati ono voće i povrće koje je potencijalni alergen. Od voća su to u prvom redu jagode, a od povrća špinat i blitva jer sadrže znatnu količinu nitrata. U tom osjetljivom razdoblju ne preporuča se upotrebljavati med za zaslađivač. Nakon uvođenja protisnutog voća i povrća u djetetovu se prehranu postupno počinje uvoditi meso. Za početak je dovoljno primjeniti jednu vrstu mesa, najbolje nemasno bijelo meso ili ono s pilećega krila. Meso mora biti u obliku pirea, dobro homogenizirano ili pak usitnjeno na male komadiće. Treba napomenuti da u dječju hranu nikako ne smijemo dodavati mnogo soli. Bolje je djetetu dati potpuno neslan obrok, jer potreban natrijev klorid ono dobiva iz samih namirnica. Suvišak soli u obroku kod tako malog djeteta može izazvati dehidraciju.
Namirnice životinjskog podrijetla koje su potencijalni alergeni, poput jaja, riba, sirova te žitarice (pšenica, ječam, zob) i žitni proizvodi bogati glutenom, mogu se dati djetetu nakon navršenog sedmog mjeseca života, kako bi se uvećala količina i raznolikost svakodnevnih obroka. Razne začine i začinsko bilje ne bi trebalo upotrebljavati tijekom ovog osjetljivog razdoblja djetetova života, jer mu tako priređena hrana može uzrokovati nadražaj probavnog sustava i izazvati proljev.
Sve nove namirnice svakako valja uvoditi u prehranu jednu po jednu. Na taj se način može odmah djelovati i točno utvrditi uzrok mogućih reakcija nepodnošljivosti ili preosjeljivosti u djeteta. Majkama se savjetuje da vode svojevrstan dnevnik hranjenja djeteta i da s uvođenjem svake nove namirnice u jelovnik pomno prate sve njegove reakcije i simptome. Tako se, primjerice, utvrdilo da neka djeca, pošto pojedu jaje ili komadić banane, dobiju želučane smetnje i simptome slične prehladi.
Kod pojave reakcija preosjetljivosti savjetuje se i izbjegavanje upotrebe kravljeg mlijeka do kraja prve godine života. U tim se slučajevima djetetu majčino mlijeko može zamijeniti umjetnim, a danas se sve više preporuča upotreba sojinog mlijeka (13, 14).

K a k o i k a d a p o č e t i r a z v i j a t i d j e t e t o v e p r e h r a m b e n e n a v i k e ?

Između prve i dvadesete godine života, kada traje najveći rast i razvoj organizma, dolazi do velikih promjena u potrebama za pojedinom vrstom i količinom hrane. Tijekom tog razdoblja mišići se razvijaju, kosti postaju duže, tjelesna se visina može utrostručiti, a tjelesna masa udeseterostručiti u odnosu na onu koju je imalo šestomjesečno dojenče. U tom su razdoblju čak fiziološki normalne promjene u teku, koje mogu nastupiti u više navrata. Pojedine namirnice koje su u djeteta predškolske dobi izazivale osjećaj gađenja, mogu tom istom djetetu tijekom puberteta biti omiljeno jelo. O tome kako će se roditelj u svemu tome snaći i kako će se postaviti prema prehrambenim potrebama djeteta koje raste, uvelike ovisi i prehrambena navika koju će to isto dijete steći i prihvatiti tijekom cijelog svog odraslog razdoblja. Stoga je vrlo važno poznavati pojedine namirnice i znati barem približno njihove hranjive vrijednosti.
Nakon navršene prve godine djeca mogu jesti gotovo sve jednostavno pripremljene obroke kao i za ostale ukućane. Djetetova želja za jelom je, dakako, manja od one u odrasle osobe, pa je za dvogodišnje dijete dovoljno četiri do pet malih i laganih obroka tijekom dana, kako bi se njegov osjećaj gladi u potpunosti zadovoljio. Dodatne kalorije koje dijete uzima nužne su mu za rast i aktivnosti. Dok majka troši dnevno oko 2000 kcal (8 380 kJ), dvogodišnje dijete "izgara" čak oko 1400 kcal (5 866 kJ), iako njegova tjelesna masa doseže tek jedva četvrtinu majčine.
Djeca moraju slijediti raznovrsnu i zdravu prehranu, koja se sastoji uglavnom od kruha, tijesta, krumpira, žitarica, a zatim od voća i povrća. Proteine potrebne za djetetov rast i razvoj mogu se dobiti iz mesa, riba, sirova, mahunarki, nekih žitarica i svakako mlijeka. Ono mora i nakon prestanka dojenja biti jedna od osnovnih proteinskih namirnica u djetetovoj prehrani. Djeca do pete godine života moraju piti pola litre mlijeka na dan; u toj dobi ni u kojem slučaju nije potrebno ograničavati unos masti i kolesterola. Djeca te dobi imaju velike potrebe za dodatnom energijom, a kolesterol i masti čine i građevnu tvar raznih struktura koje se u toj dobi intenzivnije stvaraju u organizmu. Jela pripremljena na "grill" tavi, te kuhana i pečena svakako imaju prednost pred jelima pripremljenim prženjem (15).
Dijete se može poticati na to da prihvati zdrave navike u prehrani, a to ponajprije rade roditelji svojim pozitivnim pristupom i dobrim primjerom. Roditelji koji posjeduju razvijenu svijest o zdravoj prehrani, najlakše će i najbezbolnije svoje dijete navesti na ispravan put k razvijanju prehrambenih navika. Ne postoji neko posebno pravilo kako dijete "naučiti" na to što je zdravo, a što nije baš preporučljivo jesti u većim količinama. Kao za sve u odgoju, tako i za razvijanje navike ispravne prehrane potrebna je ustrajnost, strpljenje i fleksibilnost roditelja.

U m j e s t o z a k l j u č k a

Svjedoci smo sve većeg prodora novih proizvoda koji nam donedavno nisu bili dostupni u svakodnevnom životu. Mnogi od njih nalaze put i do našeg stola za blagovanje, donoseći nam nove okuse i postupno mijenjajući naše navike. Na žalost, promjene u načinu prehrane koje time neminovno nastupaju nisu uvijek zdravstveno i nutricionistički prihvatljive. Danas se u industrijaliziranom svijetu sve više ljudi pogrješno hrani. Prehrana u razvijenim industrijskim zemljama, u kojima je sve podređeno profitu, a najviše vrijeme, postaje odraz takve politike. Jelovnik takve prehrane sastavljen je od obroka koji čak u svom nazivu sadrže komponentu vremena: "fast food" ili "brza hrana".
U toj vrsti hrane dolazi do neravnoteže među nutritivnim sastojcima. Povećan je unos zasićenih i višestruko nezasićenih masti, a smanjen unos mononezasićenih masnih kiselina (16). Iako se povećava unos disaharida saharoze (stolnog šećera), ukupni unos ugljikohidrata je smanjen. To znači da se premalo jedu namirnice bogate monosaharidima (npr.med) i one koje su uglavnom sastavljene od složenih šećera (polisaharida) poput škroba i celuloze. To su žitarice i žitni proizvodi te voće i posebno gomoljasto povrće. Previše se proteina životinjskog podrijetla upotrebljava u mesnim proizvodima, koji su najčešće i bogati izvor zasićenih masnih kiselina. Ako se povrće i nađe na našem stolu, onda je to najčešće ono koje je na neki način priređeno za upotrebu "na dugi rok", pojedinim postupcima koji povećavaju trajnost namirnice poput dubokog smrzavanja ili zakiseljavanja. Takva hrana u najvećem broju slučajeva ne može konkurirati svježoj hrani. Sve te navedene promjene, koje se odnose na tehnološke postupke obrade namirnica, povećanje konzumacije tzv. proizvoda "fast food", promjene u okusima i navikama, neizbježno će dovesti do negativnih posljedica za zdravlje stanovništva (17). Stoga se nameće obveza informiranja stanovništva o opasnostima štp ih donose nove navike u prehrani preuzete iz visokoindustrijaliziranih zemalja. Umjesto da prihvaćamo te nove "trendove", dovoljno je da se osvrnemo oko sebe i vratimo samo malo unatrag. Za nas koji živimo u ovom podneblju postoji jedinstvena prednost, jer smo mi zacijelo u nekoj fazi svog života primjenjivali, ili to još i sad činimo, najbolje uravnoteženu prehranu. Prehrana koju smo preuzeli od "naših starih" danas je hit u razvijenom svijetu i služe je na svojim jelovnicima poznati restorani koji se diče optimalnim dijetološkim i nutricionistički prilagođenim jelovnicima. Riječ je, dakako, o našoj autohtonoj prehrani.
Sve je veći broj stručnjaka koji navode na tvrdnju, poznatu već dva i pol desetljeća, o potrebi prehrane kakva je oduvijek bila uobičajena na autohtonom području (18). Prednost takve prehrane je dostupnost namirnica i uravnoteženi odnos hranjivih sastojaka. Tako na području Hrvatske postoji nekoliko tipova prehrane, a ako se pomno promatraju, svaka od njih ima u sebi pozitivne aspekte, koje objeručke treba prihvatiti i uvrstiti u prehranu od najranijeg djetinjstva. Jedino se na taj način može osigurati pravilan rast i razvoj te spriječiti pojava prekomjerne tjelesne mase i pretilosti u samom začetku.
Posegnimo stoga za kvalitetnim namirnicama našeg podneblja i dajmo prednost proizvodima od žita te voću i povrću – onome čime Hrvatska obiluje u svim svojim područjima.

LITERATURA

1. Stunkard AJ, Wadden TA. Obesity: theory and therapy. 2 izd. New York: Raven Press, 1993.
2. Zhang Y, Proenca R, Maffei M, Barone M, Leopold L, Friedman JM. Positional cloning of the mouse obese gene and its human homologue. Nature 1994;372:425-32.
3. Nicklas BJ, Dennis KE, Berman DM, Sorkin J, Ryan AS, Goldberg AP. Lifestyle intervention of hypocaloric dieting and walking reduces abdominal obesity and improves coronary heart disease risk factors in obese, postmenopausal, African-American and Caucasian women. J Gerontol A Biol Sci Med Sci 2003;58:181-9.
4. Gohlke H. Nutrition and body weight. Z Kardiol 2002;91:12-24.
5. Ferraro KF, Thorpe RJ Jr, Wilkinson JA. The life course of severe obesity: does childhood overweight matter? J Gerontol B Pyschol Sci Soc Sci 2003;58: S110-S9.
6. Velsing-Aarts Fv, van der Klis FRM, van der Dijs FPL. Effect of three low-dose fish oil supplements, administered during pregnancy, on neonatal long-chain polyunsaturated fatty acids status at birth. Prostaglandins Leukot. Essent. Fatty Acids 2001;65:51-7.
7. DelPrado M, Villalpando S, Elizondo A. Contribution od dietary and newly formed arachidonic acid to human milk lipids in women eating a low-fat diet. Am J Clin Nutr 2001;74:242-7.
8. Goldsmith HS. Milk-rejection sign of breast cancer. Am J Surg 1974;127:280-1.
9. Saber A, Dardik H, Ibrahim IM, Wolodiger F. The milk rejection sign: a natural tumor marker. Am Surg 1996;62:998-9.
10. Pennington JAT. Food values of portins commonly used. 15 izd. Philadelphia: B. Lipincot Company, 1989
11. Dosch HM, Becker DJ. Infant feeding and autoimmune diabetes. Adv Exp Med Biol 2002;503:133-40.
12. Davis MK. Breastfeeding and chronic disease in childhood and adolescence. Pediatr Clin North Am 2001;48:125-41.
13. Setchell KD, Zimmer-Nechemias L, Cai J, Heubi JE. Exposure of infants to phyto-oestrogens from soy-based infant formula. Lancet 1997;350:23-7.
14. Chandra RK. Five-year follow-up of high-risk infants with family history of allergy who were exclusively breast-fed or fed partial whey hydrolysate, soy, and conventional cow's milk formulas. J Pediatr Gastroenterol Nutr 1997;24:380-8.
15. Stare FJ , Aronson V. Your basic guide to nutrition. U: S. Barrett. Philadelphia, 1993
16. Weisburger JH. Lifestyle, health and disease prevention: the underlying mechanisms. Eur J Cancer Prev 2002;11:S1-7.
17. Park EJ, Pezzuto JM. Botanicals in cancer chemoprevention. Cancer Metastasis Rev 2002;21:231-55.
18. Robinson DS. Food biochemistry & nutrition value. U: Longman Scientific & Tehnical. Essex, 1987.

Ključne riječi:
Kategorija: Pregled
Broj: Vol. 48, No 1, siječanj - ožujak 2004
Autori: D. Verbanac
Referenca rada:
DOI: